PONEDJELJAK Direktor
Svi su znali da će HDZ-ovac Tomislav Prljević, doduše danas znatno manje politički isturen nego ranije, postati novi direktor 'Split parkinga': i vlast i oporba, i mediji i radnici u samoj tvrtki, i Prljević kao budući i Davor Matošić kao njezin sada već bivši direktor. Čekalo se samo da se provede formalnost zvana javni natječaj, a to je ovog tjedna napokon napravljeno.
Nije bio namješten, barem formalno, kako to obično biva u doba HDZ-a - ali nije bio ni sasvim otvoren, kako je također praksa kada je ova stranka na vlasti.
Kad rok za prijavu traje samo osam dana, onda je svakom pametnom jasno da nema smisla ni trošiti novac za kopiranje dokumenata.
No s druge strane, pokazala se netočnom tvrdnja da su se uvjeti natječaja prilagođavali ovom kandidatu tako što se od budućeg direktora 'Split parkinga' nije tražilo da ima vozački ispit - isto, naime, nije bilo potrebno ni kada se direktor birao u Puljkovo doba.
Sam Tomislav Prljević svakako je kompetentan za mjesto na koje je postavljen - ako ništa drugo, onda zato što je skoro cijeli radni vijek proveo u javnom sektoru i zato što je paralelno s time stjecao iskustvo u politici, gradskoj upravi i Gradskom vijeću.
No što je bilo prije, politika ili iskustvo, odnosno je li mu uspjeh u politici donio kompetencije ili su mu profesionalne kompetencije donijele uspjeh u politici?
Pa, svi znamo odgovor i na to pitanje.
UTORAK Lekcija
Početak ovog tjedna grad je proveo u kolektivnom iščekivanju prometnog krkljanca i kolapsa zbog istovremenog dolaska prvaka svijeta u nogometu Španjolske i političke elite Mediterana na čelu s Emmanuelom Macronom i Giorgiom Meloni.
I giganta svjetske politike, Dubravke Šuice.
Kako bilo, čekala se katastrofa, a na kraju se malo zagužvalo samo nakon utakmice sa Španjolcima - dok su u ostatku utorka i srijede i prilazi gradu i gradske ulice zapravo bili prazniji i protočniji. Splićani, Solinjani i Kaštelani možda su ovog tjedna barem donekle usvojili jednu važnu lekciju: u velikim gradovima automobili su uglavnom luksuz i ne pali ih se bez prijeke potrebe. Život može funkcionirati i bez njih.
SRIJEDA Macron
Dakle, dajte nam još tih samita: em grad lakše diše, em je slika koju Split šalje u svijet u pravilu sjajna. Čak i kad se svjetski lideri samo poredaju na terasi hotela nekoliko kilometara izvan centra, kulisa iza njih i dalje je spektakularna.
A i Macronov đir po centru grada, pa makar trajao tek petnaestak minuta, u PR-ovskom smislu svakako nije za baciti - ali ostaje nejasno zašto čovjeka nisu dovukli do Marmontove ulice, pa makar ga potezali za ruku. U ulici nazvanoj po Napoleonovom maršalu već sto godina postoji Francuska alijansa, a otkako znamo za sebe tu je i Gerard Denegri, kojemu bi simbolično rukovanje s predsjednikom Francuske bilo najveća nagrada za dugu, bogatu i plodnu karijeru prepunu služenja svome Splitu.
Na nešto višoj razini, primijetit ćemo da je samit lidera devet mediteranskih zemalja ovom gradu, koji je u svakom svom aspektu zapravo svjetski, dobro pristajao - hvala Bogu Suncu Plenkoviću što nam ga je udijelio.
ČETVRTAK Sudar titana
Dva splitska politička giganta, Željko Kerum i Bojan Ivošević, napokon su se sreli uživo u sudnici na jednom od nekoliko sporova koje međusobno vode, uglavnom s bezveznim povodima i s poprilično predvidivim ishodima.
Zapravo jedino zanimljivo što se ovdje može dogoditi jest vidjeti kako će i koliko puta u ovom slučaju Kerum izbjeći početak samog suđenja te što će njegov odvjetnik, poznati stari lisac Željko Gulišija, smisliti da se to dogodi. Zasad igra na kartu izuzeća sudaca, njih čak pet zaredom, a iza brda se očito valja ambicija da se cijeli predmet nekako odgura u zastaru.
Poznajući ažurnost našeg pravosuđa, na takav scenarij kladili bismo se čak i da za njega ne postoje odvjetnički manevri i poguranci.
PETAK Milijuni
Boga Sunce, hrvatskog Turkmenbašija poznatijeg pod imenom Andrej Plenković, već smo jednom spomenuli, no zaslužio je još jednu crticu - za nju, naime, postoji barem 55 milijuna razloga, mašala.
Upravo toliko eura Plenkovićeva je vlada ovog tjedna dodijelila Splitu za obnovu sportskog kompleksa na Gripama, za sanaciju i ponovno otvaranje Spaladium Arene te za 'rekonstrukciju' Parka mladeži u boutique atletsko-nogometni stadion na kojemu će Hajduk igrati u razdoblju kada će se, sve smo uvjereniji, par stotina metara dalje rušiti stari i graditi novi Poljud.
Gradonačelnik Šuta s pravom blista: gradu kojega vodi otvara se ozbiljna perspektiva potpune obnove kompletne sportske infrastrukture, iza ugla su Europske sveučilišne igre 2028. godine, a sve je izvjesnije da će Split dobiti i organizaciju Mediteranskih igara 2034. godine, kako smo načuli ovog tjedna od ljudi koji su se vrzmali na političkom samitu Mediterana u 'Radissonu'.
I oko toga, nećemo se lagati, uvijek je presudna politička podrška i akcija.
Radi li se u slučaju vertikalnog slijevanja državnih milijuna, ali i Vladine dobrohotnosti, blagonaklonosti i male doze protekcije, o korupciji na kolektivnom nivou ili tek o vraćanju duga godinama zapostavljenom i ignoriranom drugom najvećem gradu u državi? Odgovor na to pitanje očito je u očima promatrača.
Mi bismo rekli da je pola-pola.
SUBOTA Stadion
Kad već govorimo o Poljudu, uoči tjedna u kojemu bi se trebale donijeti - ili barem početi donositi - važne odluke, nismo mogli dobiti bolji dokaz da se ruina od stadiona niti treba niti može 'rekonstruirati': na derbiju Hajduka protiv Dinama to je argumentirano vrlo plastično.
Voda se doslovno slijevala kroz krov čak i na mjestima na kojima on nije u svom kabriolet-obliku, prokišnjavao je čak i beton, a gledatelji se naprosto nisu imali kamo skloniti od kijameta. Svatko tko je ikada posjetio bilo kakav noviji stadion na svijetu savršeno dobro zna da se od Poljuda to naprosto ne može napraviti - odnosno da stadion koji bi imao veći nagib tribina, uklonjenu atletsku stazu i gledalište tik do terena te natkrivena sva sjedeća mjesta, što su tri osnovna uvjeta, više ne bi bio Poljud kakav danas poznajemo.
Šteta što se svi oni arhitekti, povjesničari umjetnosti i slični stručnjaci koji već mjesecima hiperventiliraju na pomisao o gradnji novog stadiona ove subote nisu našli na stadionu, pa uživo svjedočili kako izgleda korisničko iskustvo na građevini koju tako bijesno štite. U pravilu su, primijetit ćemo, ratoborniji oni koji Poljud nisu ni vidjeli uživo ili im je najbliži susret s njime pogled dok na obližnjem križanju čekaju zeleno svjetlo, dok ih moderni trendovi u sportskoj infrastrukturi ni ne zanimaju.
Njima bi zbilja trebalo urediti kakvu spomen-sobu da se Poljudu nastave diviti kao i dosad, dakle uglavnom virtualno, a mi ostali trebali bismo se što prije dostojno oprostiti od starog stadiona i početi pripremati za novi.
Savršeno je jasno: svaki dan, tjedan i mjesec otezanja s ovom odlukom još je jedan izgubljen dan, tjedan i mjesec.
NEDJELJA Bijeli
Kako bilo, moglo se u subotu nebo spustiti na zemlju i mogli smo do grla plivati u kišnici, tjedan pred nama svejedno će biti divan, kao i uvijek kad Hajduk pobijedi.
A pogotovo kad nasuprot 'bijelima' stoji reprezentacija Mordora.
I kada na tu pobjedu, odnosno na stil kojim se do nje došlo, ne možeš biti ništa drugo nego ponosan.
Pa nek' padaju i sjekire.
