INTERVJU KARIJERE: 'Sve najdraže i najteže utakmice me vežu uz Hajduk, a trener kojega bih istaknuo je - Stanko Poklepović!'

Neretva, Neretvanac, Hajduk, Zadar, Tavriya, Dunajska Streda, Slovan Bratislava, Senica, Sered i Dugopolje. To je nogometni put Marina Ljubičića koji je s 35 godina protekle zime odlučio otići u igračku mirovinu i okrenuti novu stranicu. Trenersku karijeru započeo je u Adriaticu, gdje se raduje novim izazovima.

- Kad gledam profesionalni nogomet, to je kraj. Naša druga, treća i četvrta liga su amaterske. Nisam se više vidio u tim vodama, da mlađima uzimam mjesto. Odlučio sam se baciti u trenerske vode. Franko Bogdan mi je izašao u susret. Sjeli smo, dogovorili se u pet minuta. Dao mi je jednu vrstu probnog roka, dogovorili smo se do ljeta. Zadovoljan sam, dobro je. Ima puno posla. Tek sada vidim koliko je lakše kad si igrač, sve se drugačije gleda. Nisam objesio kopačke o klin u amaterskom nogometu, ali profesionalno jesam. Nemam više što tražiti sa skoro 36 godina - priča nam Ljubičić, a zatim otkriva kako se snašao u trenerskom poslu:

- Sve je super. Poznajem dosta trenera koji su u Adriaticu. Hrvoje Vejić mi je bivši suigrač, Domagoj Franić mi je odličan prijatelj, Runje... To je mlada ekipa trenera, svako od njih na svojim počecima. Ima puno rada, a kada ima rada zaboraviš na neke stvari. Imam podršku od svih u Adriaticu. Kada je nogomet tema, uvijek se brzo snađem.

Jesi li i za vrijeme igračke karijere imao želju da se okušaš u trenerskom poslu?

- Uvijek sam igrao pozicije gdje bi se igra drugačije gledala. Zadnji vezni, a na kraju karijere i na stopera. Želja mi je ostati u nogometu. Ako bude malo sreće, upisat ću i drugu A licencu. Zanima me to. Dosta sam kroz karijeru mijenjao trenere, svake godine. Nekad u sezoni i po dva-tri. Prošao sam više od 20 trenera. Uvijek su se mijenjali, i u Hajduku, i u Ukrajini. U Slovačkoj, doduše, ne toliko... Jednostavno - trenerski posao me privlači. Malo sam uživao u svim stvarima koliko sam trebao. Nogomet je zanimljiv, uvijek dolaze nove utakmice i izazovi. 

Kakvi su bili tvoji nogometni počeci?

- Počeo sam u Neretvancu s trenerom Dukom, a kasnije sam se prebacio u Neretvu. Dosta sam trenirao i na igralištu ONK Metković. I danas kada dođem dolje odem do svih tih ljudi, to čovjeku vrati osmijeh na lice. U Hajduk sam stigao kada sam bio u šestom ili sedmom razredu osnovne škole. Došao sam na probu. Trener je bio Ante Grgić, a Marin Kovačić je bio direktor škole. Oni su me prvi vidjeli s Frfom Mužinićem. Dolazio sam na neke utakmice, a onda sam se u osmom razredu konačno preselio u Split. Živio sam u obitelji Gizdić i završio Osnovnu školu Bol. U srednjoj sam učio komercijalu u Trgovačkoj školi. Kasnije upisao neuspješno Pomorski fakultet... Kroz omladinski pogon Hajduka najviše su me vodili Ivo Šeparović, Joško Španjić i Mišo Krstičević. Nisam mijenjao puno trenera. Prvu godinu juniora sam se istakao, otišao u prvu ekipu. Bio je tada trener Luka Bonačić, a zatim Zoran Vulić. Sjećam se niza od devet pobjeda. Kao dijete odeš iz Metkovića, upoznaješ nove ljude, novi grad. Uspješno sam se snašao. Osvojili smo kadetsko prvenstvo.

Kako si postao zadnji vezni?

- U kadetima i pionirima sam bio polušpica, ali krajem kadetskog staža i početkom juniorskog Mišo Krstičević i Ivo Šeparović stavili su me na poziciju zadnjeg veznog. Počeo sam se filtrirati kao igrač. Ne mogu reći da su falili s nečim. Nemam brzinu, nemam nešto drugo, ali dobro sam se snašao na toj poziciji. Imao sam sreću da sam uvijek igrao sa starijim igračima, Andrić, Skoko, u inozemstvu s Nazarenkom, Kalinichenkom koji su bili top igrači. To mi je davalo sigurnost. Oni su mi uvijek bili podrška. Kasnije sam ja stasao, a uz mene mladi igrači. Danas gledam ekipe koje igraju s dva mlada stopera ili dva vezna. Kada je tako, teže je napredovati. 

Kojeg bi trenera posebno izdvojio?

- Teško je to izdvojiti. Sigurno da mi uvijek u sjećanju ostaju treneri koji su me vodili u Hajduku. Stanko Poklepović mi je ostavio sigurno najveći utisak, osvojili smo kup. Bilo je iskusnih i pravih trenera. Teško mi je nekoga istaknuti. Kada sam ulazio u prvu ekipu, trener je bio Zoran Vulić pa Stanko Poklepović, Goran Vučević, kratko Sergije Krešić, Robert Jarni, Pudar je kratko bio... Stanko je uvijek bio jedan, jedini i poseban.

Talijan Marco Rossi vodio te u Dunajskoj Stredi, a sada je već godinama uspješan izbornik Mađarske. Kakav je on lik?

- Proveli smo nezaboravnu godinu dana u Dunajskoj Stredi, gdje sam bio skoro četiri godine. Bio sam kapetan. Taj klub se digao na viši nivo, pravi europski, kao što je Osijek. Odličan stadion, uvjeti sjajni. Tu me trenirao i Tomislav Marić, s njim je bio i Dean Računica. Marco Rossi je pet godina radio u Honvedu, došao u nas. Bio je veliko ime u Mađarskoj, a za nas nepoznanica. Napravio je nogometnu revoluciju, ali ne u smislu treniranja već u pristupu treningu i utakmicama. Donio je talijansku energiju i emociju u fazi obrane i napada. S njim smo napravili vrhunski rezultat, bili smo treći, igrali europske utakmice što klub nije napravio 20-30 godina. Nakon nas je postao izbornik Mađarske, i dalje se čujemo, čestitamo jedan drugome. Ima odlične pomoćnike. U Dunajskoj Stredi žive Mađari, to je uvijek bilo povezano. Više se navija za Mađarsku nego za Slovačku. Od Rossija sam puno naučio. Mađarska reprezentacija s njim radi vrhunske rezultate, dva puta zaredom plasirali su se na Europsko prvenstvo. Uvijek mi napiše poruku 'ako ti treba karta, možeš doći'. Prije bih dobio ulaznicu za Mađarsku nego za Hrvatsku. Imam i neke suigrače s kojima sam igrao u mađarskoj reprezentaciji.

Pamtiš li debi za prvu momčad Hajduka?

- Debi mi je bio pod Lukom Bonačićem, sa 17 godina. Dobra ekipa, igrao je Niko Kranjčar, branio je Stipe Pletikosa. Prva utakmica, čuvam taj dres i danas, ne smije ga nitko dirati. S Hajdukom je svaka utakmica nezaboravna. Uvijek se istakne nešto poput osvajanja kupa, ulazak u Europu, kada se osjeti emocija. To je bilo prije 14 godina. Svi opet sanjaju da igraju Europu. Imao sam sreću da sam s Hajdukom igrao europske utakmice, i sa Slovanom iz Bratislave isto.

Sjećanje na Europsku ligu?

- Sjećam se kada smo igrali treće pretkolo protiv Dinama u Bukureštu. Pukla mi je glava u 35. minuti, potres mozga, jagodična kost. U svemu u životu treba imati i sreće. Dinamo smo prošli na euforiju i maestralnu utakmicu Ibričića. Nakon toga je došla Unirea koja je imala svojih problema. Uz sreću, uvijek se napravi rezultat. Atmosfera je bila dobra, homogena. Svi smo bili domaći igrači, mislim da je Bulku bio jedini stranac. Nije se pričao engleski jezik. Bilo je dosta mladih igrača, reprezentativci Subašić, Vejić, Strinić, Anas je bio povremeni reprezentativac, Vukušić, Andrić. Imali smo ekipu koja je disala jedan za drugog. Tempo je bio malo težak, ali vuče te emocija i želja za većim rezultatom. Nikad se nije došlo do titule, Dinamo je bio ispred. Stvorila se struktura rada i svega, bilo je teško, ali ta godina u Hajduku je bila nezaboravna.

Tko je mogao zamisliti da će to biti posljednji ozbiljniji nastup 'bijelih' u Europi?

- Hajduk, ovaj grad i navijači zaslužuju igrati Europu. Igrači su pod velikim pritiskom, navijači to žele, ali želje su jedno, a realnost drugo.

Prošlo je već skoro 14 godina, ali još uvijek nije poznato tko je asistirao Anti Vukušiću za gol protiv Anderlechta?

- Vejić i ja često pričamo o tome. U tom žaru, borbi, ne znam, našao sam se slučajno gore. Dinko Trebotić je dao pas, ja sam je dirao, savršeno je došla Vuki i on je zabio. Je li asistencija ili nije, meni je to nebitno. Bitno da smo mi tu utakmicu pobijedili, da su ljudi na stadionu pjevali još pola sata, da nismo mogli izaći sa stadiona tri sata. Ekipa se na kraju piše, a pojedinci se istaknu.

Prije afirmacije u Hajduku bio si u Zadru. Kako ti je bilo tamo?

- Ne mogu zaboraviti godinu i pol dana kada sam bio u Zadru. Nisam bio na posudbi, otišao sam kao slobodan igrač. Odigrao sam dobrih godinu i pol dana, stasao uz dobre igrače, Jakova Suraća, Želimira Terkeša, Andriju Vukovića, Ferdu Milina, Antu Puljića, Stjepana Skočibušića, Josipa Bilavera, Ninoslava Parmakovića, Edina Šaranovića... Ekipa je bila top, Marin Tomasov taman je otišao u Hajduk. Zabio sam Hajduku kada je Vučević bio trener. Pobijedili smo Hajduka i nakon Žiline, na praznom Poljudu. U Zadru smo igrali klapski, nismo razmišljali o financijama, već o nogometu, uživanju. Borili smo se za ostanak, ali to je nezaboravan period. Nakon godinu i pol dana postojala je mogućnost Dinamo ili Hajduk. Vratio sam se u Hajduk koji je platio odštetu Zadru. To se možda ne zna. Tada je Zdravko Mamić htio da ja dođem u Dinamo. Bila je dvojba ja ili Ademi. Na kraju sam odlučio vratiti se u Hajduk, a Ademi je možda napravio potez života.

Zadar je sada četvrta liga, to je malo tužno, zar ne?

- Moj prijatelj Oršulić je trener. Zvao me na zimu da dođem pomoći, ali nisam mogao. Lijepo je da se vraćaju pomalo, ali je tužno da Dalmacija nema dva prvoligaša, da nema tri-četiri drugoligaša. Treću ligu su nam makli, što klubovima stvara financijske probleme. Šibenik se vratio, želim i da Dugopolje uđe u prvu ligu, da bude Lokomotiva, da se Zadar vrati. Što je više dalmatinskih klubova u višim ligama, lakše je nama bivšim igračima i trenerima i djeci. Kada čitamo danas novine, sve se bazira na Hajduk. Nije Hajduk jedini klub. Izgubio se stari žar dalmatinskog nogometa. 

Kako danas gledaš na odlazak iz Hajduka u ljeto 2011. godine?

- Dogodilo se tako. Došao je trener Balakov, možda me nije vidio u svojim planovima. Bilo je vrijeme za prodaju. Otišao sam u Ukrajinu. Rastanci su neki lagani, neki teški, ali ideš dalje i gledaš naprijed.

Je li povratak ikad bio ozbiljna opcija?

- Razmišljao jesam. Bio sam u Ukrajini tri godine, izbio je rat pa sam išao dalje. Nakon epizode u Slovačkoj, u Dunajskoj Stredi sam igrao top. Imao sam priliku vratiti se. Bila je dvojba Savvas Gentsoglou ili ja. Odlučili su se za Savvasa, nisu htjeli mene. To je bila jedina epizoda. Otišao sam u Slovan Bratislavu, napravio sam bolji posao za sebe. Doživio sam europske utakmice, osvojili smo dva prvenstva. 

Je li ti žao što se nikad nisi vratio?

- Kada danas vidim organizaciju, ljubav, sve okolo kako diše uvijek te vuče emocija da zaigraš. Glupo je reći je li mi žao. To je tako bilo, prošlo je i to je to. Nema žala. 

Slovačka je zemlja koja je obilježila tvoj nogometni put. Očito si se tamo jako dobro snašao?

- Liga je po kvaliteti tu negdje kao HNL. Igrao sam u klubu koji je rastao, Dunajska Streda, a onda sam otišao u Slovan. Bio sam tri puta u najboljih 11 sezone. To nijednom strancu nije uspjelo prije mene. Ljudi me cijene, mogao sam ostati gore živjeti i raditi. I danas imam pozive prijatelja i trenera da dođem, igram, radim u akademiji ili kao skaut. Ali, tu je obitelj, treba krenuti s novim životom. Gdje sam god bio nisam nigdje zatvorio vrata. Ti ljudi dolaze na more, zovu me za Hajduka da im riješim karte. Uvijek su mi otvorena vrata. Kroz sport se promovira i Hrvatska. U Bratislavi kada se dođe u naš kafić svi nose Modrićev dres. Osjećaš se kao doma. 

U Slovačkoj te trenirao i Karol Praženica...

- Baš smo uzimali karte za kup. On je sad u reprezentaciji Kirgistana. Doći će opet na ljeto pa ćemo se išćakulati.

Je li ti žao zbog nečega u karijeri?

- U karijeri i u životu uvijek može bolje. Jesam li falio ili ne, to mi je glupo govoriti. Svi mi treniramo, najvažniji faktor je sreća. Nekome se posloži više, nekome manje. Nisam imao ozljede, nisam se patio, ali mogao sam bolje. Zadovoljan sam, ali moglo je biti bolje. Nakon Slovana sam imao ponudu Cracoviju. Malo me Slovan izigrao, ali to su neke stvari na koje ne možeš ni utjecati. U tim situacijama je bilo malo teško. Kada se sve pogleda, nogomet me izgradio kao čovjeka, Hajduk mi je dao ime, u svim klubovima sam ostavio utisak. Ja uvijek kažem, ako ti nogomet nije nešto dao, dat će ti nešto drugo. Tako je to u životu. Ne mora to biti novčano. Imam ženu, dijete, svi oko mene su zdravi. Nikad ne znaš kada će se neka vrata otvoriti i kada će ti se nešto vratiti više. Život je nepredvidljiv i zanimljiv.

Najdraža utakmica?

- Prva za Hajduk, Kamen Ingrad. Onda Anderlecht, to je nezaboravno. Kada prođem hodnicima i vidim tu sliku... Osvajanje kupa protiv Šibenika. Sve najdraže me vežu uz Hajduka. U Ukrajini sam proveo tri godine. Da nije bilo rata, proveo bih duže vremena. Utakmice protiv Dinamo Kijeva, Dnipra, Metalista, Shakhtara koji su igrali u finalima Europske lige, to su bile teške utakmice u kojima sam dosta naučio. Shakhtar je tada bio Barcelona u Ukrajini, najbolji klub u istočnom dijelu Europe. Ne vidiš balun 90 minuta, ali iskustvo igranja protiv velikih igrača poput Darije Srne, Douglasa Coste, Mkhtaryana... To su igrači koje ne možeš čuvati pogledom. U Dinamo Kijevu su tada igrali Niko Kranjčar i Ognjen Vukojević. 

Najteža?

- Naravno, i porazi me vežu uz Hajduka. Izgubili smo u Varaždinu 4:0 ili 4:1. Nismo autobusom stali do Splita. Mokrili smo u bocama. Toga više nema kao prije. Sada je to drukčije. To putovanje je bilo nezaboravno, jedno divno iskustvo. 

Kako gledaš na Hajduka danas?

- Otkad sam se vratio, bivši predsjednik veterana Vejić me malo uključio u sve. Krenuo sam opet na utakmice, obnavljati prijateljstva, vidjeti ljude s kojima sam igrao i radio. To mi je lijepo. Isto mi je najdraže otići na istok. Tamo mi je ekipa iz kvarta, ti komentari su ipak posebni. U Hajduku su prevelika očekivanja. Od radosti do frustracije te dijeli jedna nit. Igračima nije lako, ali očekivalo se puno. Neću reći da se dobilo malo. Hajduk je opet veliki klub, prati ga se, fali jagoda na torti, prvenstvo ili Europa. To će doći. Napoli je čekao, i mi ćemo dočekati. Kula je pala u sedam dana, ali to je tako i u drugim zemljama. Hajduk je organiziran. Kada se dolazi na utakmice, gospodski se gleda. Nije lijepo vidjeti ulazak navijača sa sjevera. Navijača nema samo 5000 već 35.000. Lijepo je vidjeti da dolaze djeca, žene...

Hajduk nije bio nikad praćeniji...

- Da ove sad igrače dođe gledati 4-5 tisuća ljudi kao nas, pa da vrijeđaju... Više to čuješ nego 35.000 ljudi. Takvo je bilo vrijeme, mogao si iz toga učiti. Kad pričam s Vejom o tome, najgore je bilo kad nas je gledalo 3000 ljudi. Ti svakoga čuješ. Hajduk mora stasati i biti jak uz svoje igrače. Hajduk je osvajao prvenstva s domaćim igračima. Sada je nogomet biznis, traži se kvaliteta, ali Dalmacija i Hrvatska uvijek imaju najbolje talente, samo ih treba izbrusiti.

Na Poljud je stigao novi trener...

- Gennaro Gattuso je veliko ime i veliki radnik. Imao sam trenere Talijane, znam koliko to može biti zahtjevno za igrače, a ako se uvede stopostotna disciplina, onda se imamo čemu nadati. Pratio sam i ovaj otvoreni trening, tribina puna, entuzijazam navijača nimalo nije splasnuo, čini mi se kao da bi i glavni stadion bio pun da su ga otvorili. Velika je to stvar za klub - zaključio je Ljubičić.