'Draga grupo, a pod 'grupo' prvenstveno mislim na gđu. Janu Jelavić i njezina supruga Marija i njezine prijatelje, koji mene, moju obitelj i našu manifestaciju godinama izlažu nečemu što je odavno prestalo biti kritika i aktivizam, a postalo kontinuirano maltretiranje.
Za početak, ovo je moguće posljednja godina Split Springa u vašem i našem Splitu. Možda od iduće godine manifestaciju selimo u neki od gradova koji nas već godinama pozivaju da dođemo. Nećete trebati više slikati iza grmlja, slati fotografije pročelnicima i gradonačelnicima, prijetiti, prijavljivati i tražiti pogreške i svake prolivene prolivene čaše stvarati ekološki incident', poručila je to Sarah Josipović, organizatorica Split Spring festivala u splitskom Đardinu.
Potom je odlučila iznijeti svoju stranu priče, otkrivajući uznemirujuće detalje načina na koji su napadani, a koji su znali prijeći i u fizički kontakt.
Udarali DJ-a, jer glazba smeta bubucama u grmlju
I to ne zbog onih koji ih onemogućavaju da rade, nego 'zbog svih ostalih Splićana, a posebno stanara oko Đardina, od kojih s ogromnom većinom svih ovih godina imaju prijateljske ili iznimno korektne odnose i koji redovito dolaze na njihovu manifestaciju kao gosti'.
'Sjećamo se 2019. i prvih pobuna. Tada ste rekli: 'Nismo protiv događanja u Đardinu, smeta nam što traju 120 dana u godinu. Da ih je deset, dvadeset, ne bi nam smetalo'. Danas je problem i tih deset dana. Danas se, između ostalog, tvrdi i da glazba smeta - citiram 'bubicama u grmlju'.
Nastavilo se s incidentom gdje se gospodin Mario Jelavić popeo se na pozornicu, udario DJ-a po ruci i sam stišao glazbu. Kada sam mu prišla, rekao mi je da je Đardin 'njegov dvor' i da se gubimo odande. Jedino za čime žalim u životu je da ga tada nismo prijavili policiji, ali nismo mi ti ljudi. Nakon toga godinama slijede fotografiranja, prijave policiji, komunalcima, kontaktiranje novinara i institucija te stvaranje slike kao da se u Đardinu događa nešto ilegalno, a to se nastavlja i ove godine', otkriva organizatorica Split Springa.
Oni bi umjesto TBF-a htjeli U2 i Stinga
Naglašava kako je Split Spring je svake godine imao potrebne dozvole i suglasnosti za održavanje manifestacije, uključujući suglasnosti Ministarstva kulture i nadležnih konzervatora. Pa tako i ove godine.
'Kada sam pokušala objasniti da se ovakva događanja održavaju u gotovo svim parkovima diljem svijeta, uključujući neke od najpoznatijih i najzaštićenijih parkova, dobila sam odgovor od gospodina da njemu ne bi smetalo da u 'njegovu dvoru' nastupaju U2 ili Sting, ali da je ovo naše 'smeće'. Posebno za gospodina - TBF mu je odsvirao Stinga. Možda je upravo ta rečenica - njegov dvor, a mi smo smeće- najbolji sažetak cijele ove priče.
Stvar je otišla toliko daleko da je moj suprug doživio neugodan susret u kojem mu se prijetilo da će se uništiti naša manifestacija i naša egzistencija i to sve dok je Marmontovom hodao s naše dvoje male djece. Nakon toga, valjda iz straha od prijave, prijavljen je on, moj muž- zbog navodne prijetnje. Očito se pokušala plasirati priča da smo mi nasilnici, ali svatko tko nas poznaje zna da smo pacifisti. Odnosno - ja sam bila dok me nisu slomili. I sve to zbog mjesta koje donosi tisućama ljudi sreću, mjesta druženja - obiteljskog festivala.
Čak ni kada smo otišli iz Đardina, nije prestalo. Tvrdilo se, primjerice, da su naši ugostitelji izlili ulje u šaht u Ulici kralja Tomislava. Svaki naš ugostitelj ima spremnike za otpadno ulje, što svake godine kontrolira Državni inspektorat i nadležne službe. Svake godine dodatno se angažira Čistoću Split da nakon naše manifestacije još dodatno očisti lokaciju da ne ostane ni jedan opušak ili pak opere ulicu ako je netko prosuo slučajno nešto od pića.
Ja osobno od prve godine i to s djetetom u nosiljci na prsima nakon svakog dana festivala skupljam opuške i smeće. Nisam vidjela nikad velike aktiviste da su digli papirić s poda. Glazbu od prvog dana gasimo prema propisanom radnom vremenu. Ako je dozvola do 23.00, u 23.00 glazba prestaje. Jesmo li savršeni? Nismo. Kada na jednoj manifestaciji radi više od 150 ljudi, može se dogoditi da netko negdje nešto prolije. Da neki turist pomakne ležaljku na travu i netko nasloni nešto na drvo. To nije nešto što opravdavamo. Kada pogriješimo, spremni smo pogrešku ispraviti, očistiti i nadoknaditi štetu. Ali postoji ogromna razlika između ukazivanja na stvarni propust i fotografiranja iz prikrajka kako bi se od svake pogreške napravio 'dokaz' nečega što se nije dogodilo. Ili pak okrivljavanje festivala za stvari koje se u Đardinu događaju i inače.
Primjerice prijavljeni smo da djeca trče po travi i da je viđen pas bez uzice. Gospoda koju smo upozorili na navedeno su nam rekli da ovdje hodaju svaki dan bez uzice i da neće prestati jer je manifestacija, jednako kao što su nas mame pitale za koga je onda park, ako ne za djecu', kaže Josipović.
Uoči Springa na Bedemu, za 'domaćim susjedima' su pokupili 250 pasjih izmeta
Dodaje i kako su na Bedemu prošle godine prije početka manifestacije sami pokupili više od 250 komada psećeg izmeta, platili košnju trave i čišćenje cijele lokacije.
'Zanima me jesu li ti isti ljudi koji ne kupe izmet od svojih pasa ti koji se bune na odvijanje manifestacije. Vjerojatno.
U Đardinu i ove godine imamo ljude koji cijelo vrijeme skupljaju svaki komad smeća i zaštitara koji pazi da posjetitelji ne hodaju po travi. I onda gledamo Đardin nekoliko dana prije našeg dolaska – smeće po podu, osušena trava i biljke na dijelovima, lokve od navodnjavanja i turiste koji leže po travi. I znate što? Nemamo ništa protiv turista koji leže na travi. Jer parkovi i jesu za ljude. I nisu vaš dvor. Posebno je zanimljiva tvrdnja da ovakva manifestacija 'pripada tržnicama, trgovima i stadionima', ali ne i parku.
Festivali, koncerti, kina na otvorenom, gastronomska događanja i obiteljski programi održavaju se u gradskim i povijesnim parkovima diljem svijeta. Park nije muzejski eksponat koji ljudi smiju promatrati iz daljine. Park je javni prostor koji treba čuvati – ali je napravljen i da u njemu ljudi borave, susreću se i žive. Naravno da ne smatramo da organizator ima pravo uništavati park zato što organizira festival.
Upravo suprotno.
Naša je obveza Đardin čuvati, čistiti i nakon događanja vratiti gradu najmanje onakav kakav smo preuzeli – a mi smo se svih ovih godina trudili vratiti ga još čišćeg. Ali ideja da se park štiti tako da se iz njega izbace ljudi i život nije zaštita prostora kakvu ja razumijem. Možete misliti da Split Spring ne pripada Đardinu. To je vaše pravo. Ali nemojte predstavljati kao da govorite u ime cijeloga Splita. Jer Split je puno, puno veći od vas sedmero', dodaje organizatorica.
Prebrojavanje krvnih zrnaca
Naglašava kako je ono što joj je možda najružnije u cijeloj priči jest brojanje krvnih zrnaca i neprestano naglašavanje da manifestaciju organizira 'firma iz Zagreba'.
'Pa evo, kad je već tako važno: ja sam Zagrepčanka koja se udala za Splićanina s Meja. Split je grad u kojem moja obitelj provodi velik dio života i koji moja djeca doživljavaju kao svoj. A vaše naglašavanje mojeg podrijetla je čisti govor mržnje. I još nešto. Kada sam počela pisati ovo pismo, trebala je postojati jedna vrlo jednostavna rečenica: Ovo je posljednji Split Spring.
Jer nakon osam godina svega što sam gore opisala, mi više ne želimo. Ne želimo se braniti. Ne želimo dokazivati da voda nije ulje. Ne želimo gledati tko nas fotografira iza grma. Ne želimo nakon svakog događanja čekati novu prijavu, novi mail nekoj instituciji ili novu konstrukciju onoga što smo navodno napravili. Iskreno? Želimo otići i više se nikada poslovno ne vratiti. I bili smo gotovo sigurni da ćemo upravo to i napraviti. A onda smo ljudima s kojima godinama radimo – našim partnerima, prijateljima, suradnicima i nekim ljudima u ovom gradu – rekli da razmišljamo o tome da je ovo posljednji Split Spring.
I dogodilo se nešto što nismo očekivali. Gotovo jednoglasno su nam rekli: nemojte odustati. Ne zato što ne razumiju koliko nam je dosta. Upravo suprotno. Nego zato što nam govore da ovo više nije samo pitanje jednog festivala. Splićani nam govore da imamo odgovornost prema tisućama ljudi koji ovu manifestaciju vole. Da nije pošteno prepustiti grad šačici najglasnijih samo zato što su najuporniji. Da se gotovo svatko od njih u svom poslu, zgradi, kvartu ili životu susreo s nekim svojim 'Đardinom' – ljudima zbog kojih je najlakše dignuti ruke i otići.
I govore nam nešto što zapravo savršeno opisuje Split: U ovom je gradu sve sto puta teže. Ali kada uspije – onda je sto puta slađe.
A preksinoć je bilo upravo tako.
Sinoć smo gledali spektakularan koncert TBF-a usred Splita. Gledali smo ulicu punu ljudi, generacije Splićana zajedno, ljude koji pjevaju, plešu i grle se. I nakon koncerta prilazili su nam ljudi. Govorili su nam da je ovo najbolje što se Splitu dogodilo posljednjih nekoliko godina.
Govorili su samo: 'Hvala vam'.
Na Split Springu angažirano je više od 150 Splićana
I onda se vratiš kući i pitaš se: kako da nakon toga napišeš da odlaziš?
Kako objasniš tisućama ljudi koji su sinoć bili tamo da je nekoliko ljudi bilo dovoljno da nakon osam godina više nemaš snage?
Kako pogledaš ljude koji su dovodili djecu na naše besplatne radionice, filmove i aktivnosti? Ljude koji su besplatno gledali koncerte. Ugostitelje, glazbenike, tehničare, fotografe, animatore, zaštitare, studente i sve ostale kojima tih deset dana nije samo festival nego posao?
Na Split Springu angažirano je više od 150 Splićana. Među njima je otac malog djeteta koji pokušava kupiti stan u gradu u kojem je vlastiti krov nad glavom postao gotovo nedostižan. Žena koja radi s nama, a kod kuće brine o bolesnoj majci. Otac četvero djece koji radi da bi školovao svoju djecu. Ljudi iz Geta i centra kojima tih nekoliko dana donese dodatnu zaradu.
I zato danas više neću napisati da je ovo sigurno posljednji Split Spring. Napisat ću nešto što mi je puno teže: Ozbiljno razmišljamo o tome da bude. Jer mi smo umorni.
I trenutačno, kada maknem emociju koju nam Splićani pružaju, zagrljaje, poruke i sva nagovaranja ljudi koji nas mole da ne odustanemo - jedan dio mene želi spakirati stvari, otići i više se nikada poslovno ne vratiti', kaže Sarah Josipović.
Ističe kako postoji i drugi dio. Onaj koji se pita imaju li možda svi ti ljudi pravo.
'Imamo li nakon osam godina ipak odgovornost ne prepustiti grad onima koji najviše viču? Jer možete misliti da Split Spring ne pripada Đardinu. To je vaše pravo. Možete misliti da je ono što radimo 'smeće'. I to je vaše pravo. Ali nemojte govoriti kao da govorite u ime Splita. Izađite iz vlastite grupe i pročitajte komentare ispod članaka i objava o Split Springu. Pogledajte tisuće reakcija ljudi koji su nas svih ovih godina podržavali, veselili nam se i pitali kada se vraćamo. Pogledajte ljude koji su sinoć ispunili grad zbog TBF-a. Jer i njihov glas je glas Splita. I možda je upravo to ono o čemu ćemo morati razmisliti prije nego donesemo konačnu odluku. Ne želimo ostati iz inata. Ne želimo svesti ovih osam godina na rat s nekoliko frustriranih i ljutih ljudi.
Ako ostanemo, želim ostati zbog onog drugog Splita. Našeg Splita. Splita koji voli, a ne mrzi. Splita i ljudi koji nam donesu kavu dok postavljamo festival. Susjeda koji dođu na čašu vina. Ugostitelja, glazbenika i tehničara. Klinaca koji trče po Đardinu. Ekipe s Meja koja se spusti u grad samo kad je festival. Tete koja čisti Đardin i pita gdje nam je sin jer ga dugo nije vidjela. Ljudi koji su nam ovih dana prilaze i govore: 'Nemojte odustati'. To je Split koji poznajemo. To je Split koji volimo. I tih nekoliko ljudi neće nam ga oduzeti.
'Inat silnome, prkos moćnome, a zaštita slabome!'
Zato ovo možda ipak nije oproštajno pismo, a možda i je. Možda je samo pismo jedne žene kojoj je nakon osam godina zlostavljanja svega - pun kufer. Koja bi najradije otišla. Pismo žene koja nikad neće uspješno biti splitska nevista kojoj je ovo normalno. I zato još ne znam kako će ova priča završiti. Znam samo jedno. Ako ostanemo, nećemo ostati zbog vas. Ostat ćemo unatoč vama. I zbog njih.
'Inat silnome, prkos moćnome, a zaštita slabome!'.
P.S. Moj muž, za razliku od mene, gotovo sa svakim može pronaći zajednički jezik. Ja sam vam ovo pismo napisala iz dubine srca. On bi vam sve ovo rekao puno jednostavnije. On smatra da ste vi - a jako dobro znate na koga se ovo odnosi - slika svega što ne valja u našem društvu. Sebični ljudi s viškom vremena koji su uvjereni da svojim 'aktivizmom' čine nešto korisno, dok zapravo beskonačnim prijavama, pritiscima i stvaranjem problema otežavaju život ljudima koji rade, zapošljavaju druge, organiziraju, stvaraju i pune proračun. Ono dno kaljuže. Ili - puno zujite, malo meda dajete, rekli bi neki. I iskreno se nadam da će barem činjenica da je ovo vrlo vjerojatno posljednje izdanje Split Springa značiti da ćete nas napokon pustiti na miru Božjem.
Jer postoji još jedna stvar koju smo tijekom svih ovih godina naučili. Kada godinama živite i radite u malom gradu, radite s ljudima i poznajete ljude – svašta čujete. O svakome. Čuli smo tako i mi tijekom godina različite priče o ljudima koji nas najglasnije prozivaju, njihovim poslovima i poslovima njihovih obitelji. Neke od njih poprilično su u neskladu s moralnom pozicijom iz koje se tako rado sudi drugima i to preko grupa bez imena i prezimena. Nikada ih nismo javno iznosili. I nećemo. Jer postoji razlika između borbe za sebe i potrebe da uništavaš drugoga.
Mi smo svih ovih godina samo željeli raditi svoj posao. Sada odlazimo. Pa se iskreno nadam da će s nama otići i vaša potreba da se nama bavite. Mi ćemo se, kao i dosad, baviti stvaranjem', poručuje organizatorica Split Spring festivala Sarah Josipović.
