Emotivno je ovih dana u Vukovaru, a posebno dirljivo bilo je jutros u krugu Nacionalne memorijalne bolnice 'Dr. Juraj Njavro', gdje su se ponovno susreli djelatnici ratne vukovarske bolnice iz 1991. godine.
Bilo je tu suza, smijeha, čvrstih zagrljaja i pomiješanih osjećaja koji se teško mogu opisati riječima. Nekadašnji ratni kolege, koji su tijekom opsade grada u gotovo nemogućim uvjetima spašavali živote ranjenika i civila, ponovno su stajali jedni uz druge.
Zajedno su zapalili svijeće ispred spomenika žrtvama stradalima u Vukovaru i bolnici te se pomolili za sve one koji danas nisu među njima. Bio je to susret ispunjen emocijama, ali i ponosom na ono što su prije 35 godina, unatoč strahu, iscrpljenosti i neprestanoj opasnosti, uspjeli učiniti.
Među okupljenima bila je i dr. Mirjana Semenić Rutko, specijalistica ginekologije i porodništva, o čijem smo ratnom iskustvu već pisali na Dalmatinskom portalu. U vukovarskoj bolnici počela je raditi početkom kolovoza 1991. godine, neposredno nakon što je u srpnju diplomirala. Umjesto uobičajenog liječničkog staža, dočekao ju je rat. Cijeli je staž odradila u vukovarskoj bolnici, u uvjetima koje je teško zamisliti.
'Ovo je za nas važan događaj i jedina prilika da se svi okupimo. Ovo nam je četvrti susret. Prošlo je 35 godina, a to je puno vremena. Mi smo proživjeli svoje živote, othranili djecu, radili, neki još uvijek rade. Treba se sjetiti svih onih koji su tada bili s nama, ali i onoga što su zdravstveni djelatnici napravili za Vukovar. Na to smo jako ponosni', kazala nam je Semenić Rutko.
'Stala sam pred Šljivančanina i tražila svoga supruga'
Bio je ovo emotivan susret za Rozaliju Jakumedović, farmaceutsku tehničarku koja nije skrivala sreću što ponovno vidi svoje 'ratne prijatelje'. Kada smo je upitali što joj se najdublje urezalo u sjećanje iz 1991. godine, nije se puno mislila:
'Kao majci, kao ženi koja je radila u ratnoj bolnici, najtužnije mi je bilo gledati djecu koja umiru. To su prizori koji se ne zaboravljaju', ispričala nam je.
Ipak, među svim strahotama koje je proživjela, jedan dan posebno pamti. Riječ je o danu kada je uspjela spasiti vlastitog supruga od odvođenja na Ovčaru.
'Najviše mi je ostao u sjećanju dan kada sam spasila supruga. Tada nisam osjećala strah stati pred majora Veselina Šljivančanina i tražiti svoga muža. A tko sam ja tada bila? Jedna mala djelatnica, farmaceutska tehničarka. Tko sam ja da stanem pred majora Šljivančanina?', prisjetila se.
Njezin suprug bio je među zarobljenicima koje su odvodili prema Ovčari. Rozalija je potrčala, odlučna da ga ne pusti.
'Moj suprug taj je dan odveden prema Ovčari. Stigao je do vojarne, ali uspjela sam ga spasiti. Hvala dragom Bogu, danas je živ. Da nisam trčala za njim, i on bi bio strijeljan na Ovčari', ispričala je.
Trideset pet godina poslije, sjećanje na taj trenutak i dalje joj je jednako snažno.
'To nisu ožiljci, to je naš ponos'
Jedan od inicijatora ponovnog okupljanja ratnih kolega je dr. Edin Zujović, koji je u Vukovar stigao 26. rujna 1991. godine i ostao do kraja. Za njega ovakvi susreti nisu samo prisjećanje na rat nego i potvrda zajedništva koje je među djelatnicima bolnice opstalo unatoč desetljećima koja su prošla.
'Sve te emocije, sve ove godine, stalno su prisutne u nama. To nisu ožiljci, to je naš ponos. To nije krpanje, kao nekakva terapija… To naše okupljanje je nešto dostojanstveno, gdje mi sebe opet vidimo zajedno u zagrljaju, razgovoru, sjećanju koje je vrlo malo u prošlosti. Vi nas puno više pitate o prošlosti, a mi zapravo više razgovaramo o sadašnjosti. Neki već dolaze sa svojim unucima i to je nešto najljepše', kazao nam je Zujović.
Posebno mu je važno, ističe, da se ne zaborave oni koji više nisu među njima, ali i da mlađe generacije razumiju što je značilo biti zdravstveni djelatnik u opkoljenom Vukovaru.
'Važno nam je sačuvati veliko poštovanje prema našim prijateljima i kolegama koji su s nama radili 1991. godine. Bila je to ponosna godina u kojoj smo nesebično i profesionalno radili. Danas, kada se zagrlimo i razgovaramo, činimo to s punim poštovanjem prema svima koji su bili s nama, ali i prema onima koji dolaze iza nas', poručio je.
Sutra će predvoditi Kolonu sjećanja
Ovogodišnje obilježavanje 35. obljetnice stradanja Vukovara za djelatnike ratne bolnice ima posebno značenje. Upravo će oni, zajedno s hrvatskim braniteljima, sutra, 18. studenoga, predvoditi Kolonu sjećanja. Očekuje se sudjelovanje približno 70 nekadašnjih djelatnika bolnice, među kojima su liječnici, medicinske sestre, tehničari i ostalo osoblje koje je tijekom tromjesečne opsade grada skrbilo o ranjenicima i civilima.
Gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček, kada je najavio ovogodišnje obilježavanje, istaknuo je kako su tijekom opsade postojala 'dva plućna krila grada'. Jedno su činili hrvatski branitelji na prvoj crti obrane, a drugo vukovarska bolnica i njezini djelatnici. Upravo zato zaslužuju posebnu čast i mjesto na čelu ovogodišnje Kolone sjećanja.
Ovogodišnje obilježavanje održat će se pod već prepoznatljivim sloganom 'Vukovar – mjesto posebnog domovinskog pijeteta', uz dodatnu poruku 'Hrabrost, žrtva, sloboda', kojom se posebno ističe 35. obljetnica stradanja grada heroja.











