Predsjednica Foruma žena SDP-a Split Maja Krčum, povodom Dana jednakih plaća, koji se simbolično obilježava 20. studenog kako bi se upozorilo na razlike u primanjima žena i muškaraca, ukazala je na više problema. Kada bi se te razlike pretvorile u dane rada, istaknula je, značile bi da žene dio godine rade kao da za svoj rad ne primaju plaću.
'Prema podacima Eurostata za 2024., rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj iznosio je 6,6 %, a u Europskoj uniji 11,1 %. Razlike su prisutne i u 2025. Prema podacima DZS-a, u posljednjem tromjesečju prosječna mjesečna neto plaća žena iznosila je 1457 eura, a muškaraca 1513 eura.
No što nam ti podaci govore, a što ostaje skriveno iza njih? Je li jednaka plaća za isti rad dovoljna? Nije ako žene i muškarci nemaju jednake mogućnosti profesionalnog napredovanja. Čak i u javnim službama, gdje se plaće određuju prema osnovici i koeficijentima, formalna jednakost plaća ne znači nužno i jednaku dostupnost bolje plaćenih radnih mjesta', navela je.
Zapitala se može li transparentnost plaća promijeniti takvo stanje?
'Europska direktiva o transparentnosti plaća (EU) 2023/970 važan je korak prema uklanjanju neopravdanih razlika u plaćama. Međutim transparentnost plaća mora pratiti i transparentnost kriterija napredovanja. Nije dovoljno znati koliko je neko radno mjesto plaćeno ako nisu jasni kriteriji prema kojima se na njega dolazi', iznijela je.
Postavila je pitanje i koliko vrijedi rad koji nije plaćen.
'Briga o djeci, starijima i obitelji, koju u velikoj mjeri preuzimaju žene, ima veliku društvenu vrijednost, ali često ograničava mogućnosti profesionalnog razvoja. Posljedice se prenose i na mirovine. Prema podacima DZS-a za 2025. čak 42,4 % žena u dobi od 65 i više godina izloženo je riziku od siromaštva', istaknula je.
Otvorila je i pitanje koliko žene košta nejednakost koju statistika plaća ne pokazuje.
'Prema podacima DZS-a, žene čine oko 82 % nastavnog osoblja u osnovnim školama u Hrvatskoj. Istodobno, na analiziranom uzorku od 27 osnovnih škola u Splitu, ravnateljske dužnosti obavlja 19 muškaraca (70,4 %) i osam žena (29,6 %). Iako ova usporedba nacionalnih podataka s lokalnim uzorkom sama po sebi ne dokazuje diskriminaciju, otvara pitanje jednakih mogućnosti profesionalnog napredovanja.
Jednaka plaća ne znači nužno i jednake mogućnosti. Zato ekonomska ravnopravnost zahtijeva ne samo transparentnost plaća, nego i pravedne kriterije napredovanja te uvjete koji ženama osiguravaju ekonomsku sigurnost tijekom radnog vijeka i u mirovini', zaključila je.











