NA DANAŠNJI DAN Viška bitka bila je presudna za 'nacionalnu kristalizaciju' stanovništva Dalmacije

Kada je prije više od stotinu godina (1920.) bio sklopljen ugovor u Rapallu između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, talijanske teritorijalne pretenzije prema istočnojadranskoj obali bile su tek djelomično realizirane. Umjesto sjeverne i dijela srednje Dalmacije sve do Rogoznice s gradovima Zadrom i Šibenikom te obalnim zaleđem, Italiji su na području Dalmacije bili pripojeni samo grad Zadar s najbližom okolicom, kao i otoci Lastovo i Palagruža. Budući da su istim ugovorom Italiji pripali i Trst, Gorica, Gradiška, dio Kranjske te cijeli istarski poluotok, dok je Rijeka proglašena 'slobodnom državom', potpisivanje je bilo popraćeno općim nezadovoljstvom pa sporazum nikada nije ni bio razmatran u Narodnoj skupštini, nego je 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave.

Područja na istočnoj obali Jadrana obećana Italiji 26. travnja 1915. – crvena linija; talijanske pretenzije djelomično realizirane ugovorom u Rapallu 12. studenoga 1920. – zelena linija

Mršavi teritorijalni dobitci nakon I. svjetskog rata označili su kraj polustoljetnih nastojanja Italije da zagospodari istočnom obalom Jadrana. S druge strane, simbolični početak talijanskih oružano-političkih pokušaja pretvaranja Jadranskog mora u 'talijansko more' predstavlja bitka kod Visa, koja se zbila na današnji datum (20. srpnja) 1866. godine i u kojoj je tek ujedinjena Italija doživjela težak poraz. Naime, tada je austrijska carska flota (u kojoj je prema procjenama čak gotovo dvije trećine mornara bilo iz današnjih hrvatskih krajeva), iako brojčano slabija, porazila moderniju talijansku flotu pod zapovjedništvom admirala Persana.

Godinu dana nakon bitke podignut je spomenik 'Viški lav', a službena obilježavanja Viškog boja održavala su se sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918., da bi ta tradicija bila obnovljena tek u današnje doba – 1996. godine.

Talijanske trobojnice i austrijske zastave na prikazu bitke kod Visa 1866.; izvorni spomenik 'Viški lav' uklonjen nakon I. svjetskog rata (danas se nalazi u talijanskom Livornu)

Treba istaknuti kako je u periodu između bitke kod Visa i početka I. svjetskog rata Dalmaciju zahvatio proces nacionalnog 'buđenja' tijekom kojeg su se, prema J. Vrandečiću, do 80-ih godina XIX. st. formirala tri nacionalna kruga: hrvatski, srpski i talijanski. Međutim, tijekom 1860-ih među dalmatinskim stanovništvom još je uvijek dominirala nacionalno nedefinirana regionalna ('dalmatinska') svijest, što je omogućilo dominaciju autonomaša u Dalmatinskom saboru. 

Upravo je Viška bitka bila presudna za 'nacionalnu kristalizaciju' stanovništva austrijske krunovine Dalmacije. Naime, dok su je narodnjaci-aneksionisti, koji su se zalagali za ujedinjenje Dalmacije s tadašnjom Trojedinom Kraljevinom Hrvatskom, Dalmacijom i Slavonijom, smatrali najvećom slavenskom pobjedom u XIX. stoljeću, liberalni (talijanski orijentirani) autonomaši su sve do poraza 1866. godine očekivali iskrcavanje talijanske flote u dalmatinskim lukama. Stoga su ih narodnjaci optuživali za talijanaške osjećaje i nazivali 'kriptotalijanima'. Ipak, Autonomaška stranka je bila stvarno podijeljena na dvije struje: izvornu slavo-dalmatsku i protalijansku, koju je predvodio dugogodišnji splitski načelnik Antonio Bajamonti.

Antonio Bajamonti – načelnik Splita (1860.-1864./1865.-1880.) i autonomaško-talijanaški političar; Gajo Bulat – jedan od prvaka Narodne stranke u Dalmaciji te splitski općinski načelnik od 1885. do 1893.

Nakon pokrajinskih izbora 1876. na kojima su autonomaši doživjeli težak poraz, došlo je do konačnog raskola između dviju frakcija: zadarske (regionalističke) pod Trigarijem i splitske pod Bajamontijem. Bivši splitski načelnik je 1886. u Splitu čak i osnovao ekskluzivno talijansku političku stranku pod nazivom 'La Societa politica Dalmata'. 

Iredentističke pretenzije Italije prema Dalmaciji došle su ponovno do izražaja tijekom Berlinskog kongresa 1878., kada je talijanska strana tražila južni Tirol, Istru i Dalmaciju kao kompenzaciju za podršku pri austro-ugarskom zauzimanju Bosne i Hercegovine. Kako je taj prijedlog propao, a Italija se 1882. pridružila Trojnom savezu (uz Austro-Ugarsku i Njemačko Carstvo), službena potpora iredentizmu je oslabila, da bi ponovno ojačala pred I. svjetski rat. Međutim, talijanski nacionalni krug u Dalmaciji, iako politički vrlo djelatan, bio je brojčano preslab oslonac za ostvarenje iredentističkih planova. Tako je, primjerice, u Splitu, udio građanstva koje se u svakodnevnom životu aktivno služilo talijanskim jezikom 1880. godine iznosio gotovo 40%, 1890. oko 11%, a 1910. tek 6%. 

Razglednice iz Zadra i Šibenika s početka XX. stoljeća na kojima dominiraju trobojnice i šahirani grbovi kao hrvatski nacionalni simboli

Tako su se dalmatinski autonomaši naposljetku dijelom orijentirali prema Italiji, a oni koji nisu mogli pristati uz talijansku nacionalnu ideju djelomično su se približili narodnjacima, odnosno prišli su hrvatskom nacionalnom taboru. Naime, narodnjačko-aneksionistička stranka je 1880. godine također doživjela diferencijacijski raskol izdvajanjem struje srpskih političara okupljenih u Srpskoj stranci ('Srpska narodna stranka na Primorju'), na što je stranačka većina 1889. godine konačno promijenila naziv u 'Narodna hrvatska stranka' dosljedno zastupajući hrvatsku nacionalnu ideju. 

Dalmacija je desetljećima bila zahvaćena nacionalno-političkim borbama između narodnjaka ('puntara') i autonomaša-talijanaša ('tolomaša') koju je pratio i sukob nacionalnih simbola, pri čemu su narodnjaci u prvom redu isticali crvenu-bijelo-plavu trobojnicu kao 'narodnu zastavu', ali također i šahirani grb Hrvatske koji je krajem XIX. stoljeća općenito preuzimao ulogu glavnog hrvatskog nacionalnog znamenja. Dalmatinski grb narodnjaci su koristili samo u zajedničkoj kombinaciji sa znamenjima Hrvatske i Slavonije. 

Grb Dalmacije na naslovnicama iredentističkih publikacija početkom XX. stoljeća; talijanska razglednica (kraj I. svjetskog rata) s prikazom ostataka antičke Salone iznad kojih vijori zastava s tri leopardove glave

Također, prema istraživanjima M. Jareba, glavni nacionalni simbol kojeg su koristili Talijani u Monarhiji bila je talijanska trobojnica te zemaljski i gradski grbovi, između kojih se u slučaju dalmatinskih Talijana svakako isticao grb Dalmacije s leopardovim glavama. Tako je na naslovnicama iredentističkih publikacija moguće pronaći zajedno prikazane sve ili neke od grbova istočnojadranskih zemalja na koje je Italija pretendirala. Primjerice, na omotu jednog zemljovida objavljenog u Milanu godine 1903. (iz niza 'Zemljovid granica Italije') uz grbove Gorice, Trsta i Istre nalazi se i grb Dalmacije. 

Vjerojatno s početka XX. stoljeća potječe i iredentistička razglednica u središtu koje je orao na čijim je prsima štit s grbom talijanske kraljevske obitelji Savojskih. Na krilima tog savojskog orla poredani su grbovi 'talijanskih neotkupljenih zemalja', uključujući i grb grada Rima, zajedno s heraldičkim znamenjem Dalmacije. Iz 1918./1919. potječe niz razglednica sa slikama talijanskog crtača G. Mazzonija, a jedna od njih prikazuje Solin, odnosno ostatke stare Salone iznad kojih vijori zastava sa elementima iz grba Dalmacije, kakvu su koristili dalmatinski autonomaši i talijanaši.

Heraldičko znamenje Dalmacije kombinirano s grbovima Rijeke i Istre odnosno talijanskim trobojnicama u okviru aktualnog znakovlja/zastava raznih 'esulskih' organizacija na području Italije   

Zanimljivo je kako je talijanska vojska, kada se u jesen 1918. pokušavala učvrstiti na dalmatinskom priobalju, uklonila spomenik 'Viški lav'. Taj podsjetnik na gorki poraz iz 1866. bio je tada otpremljen u Livorno, gdje se i danas nalazi. Iako su talijanske pretenzije prema Dalmaciji do sredine XX. stoljeća bile definitivno odbačene, znamenje s leopardovim glavama su i nakon II. svjetskog rata nastavile koristiti različite skupine u Italiji, u kojima su prednjačili Talijani istočnojadranskog podrijetla, tražeći povratak Istre, Rijeke i Dalmacije u okvir talijanske države. Taj cilj su, primjerice, isticali i članovi Talijanskog socijalnog pokreta (političkog nasljednika nekadašnje fašističke stranke) - današnje Nacionalne alijanse, a i danas se u javnom prostoru povremeno pojavljuju aluzije na iste iredentističke ciljeve (izjave bivšeg predsjednika EU parlamenta A. Tajanija ili tršćanskog gradskog vijećnika L. Giorgija; podizanje spomenika D’Annunziju 12. rujna 2019. u Trstu  povodom stogodišnjice zauzimanja Rijeke). Tako je na aktualnim znakovima i zastavama udruženja talijanskih 'esula' iz Istre, Rijeke i Dalmacije moguće primijetiti i grb Dalmacije s okrunjenim leopardovim glavama zajedno s talijanskim nacionalnim simbolima. 

Detalj poštanske marke Države SHS s grbovima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije uz datum 29. listopada 1918.; prijedlog grba Banovine Hrvatske iz 1940. – u prvom polju grb Dalmacije s tri okrunjene leopardove glave

Istodobno, na istočnim obalama Jadrana nakon ukidanja kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba Dalmacija nije bila heraldički zastupljena u državnom znakovlju Kraljevstva/Kraljevine SHS, kao ni Kraljevine Jugoslavije, odnosno Banovine Hrvatske (1939.-1941.). Grb Dalmacije s tri okrunjene leopardove glave nije našao svoje heraldički istaknuto mjesto niti u periodu vladavine različitih totalitarnih režima. Štoviše, nakon I. svjetskog rata nije se nikada službeno koristio ni kao pokrajinsko znamenje, osim u slučaju talijanske 'Zadarske pokrajine' (1923.-1944.) 

Međutim, u javnosti se ipak povremeno pojavljivala ideja o uključivanju toga znamenja u okvir državnih simbola. Tako je prijedlog V. A. Duišina s početka 1940. u slučaju grba Banovine Hrvatske za opću uporabu bio raščetvoreni štit na kojem bi u prvom polju (desno gore) bilo znamenje Dalmacije. Uz Dalmaciju ostala znamenja tog složenog grba bi predstavljala: Slavoniju, Dubrovnik i Bosnu dok bi središnji štitić sa šahiranim poljima bio 'grb Hrvata'. 

Grb Dalmacije u okviru novog državnog znamenja - prijedlog S. Martinovića početkom srpnja 1990.: izvornik objavljen u medijima i kolorirana rekonstrukcija (prema Ž. Heimeru; FAME) 

Ideja da se u državno obilježje Hrvatske uključe i okrunjene leopardove glave pojavila se i 50 godina poslije, početkom 1990-ih. Iako je tijekom ceremonije konstituiranja Sabora 30. svibnja na zastavama dominirao nacionalni grb sa šahiranim poljima (bez pridodanih pokrajinskih znamenja), S. Martinović je početkom srpnja 1990. iznio mišljenje prema kojem bi novi državni grb trebao predstavljati kombinaciju heraldičkih simbola: Dalmacije, Dubrovnika, Istre i Slavonije sa šahiranim grbom kao 'integrativnom elementom' u sredini.

Prema Martinovću, specifičnim dizajnom tog složenog grba konstruirao bi se 'bijeli križ kao simbol pripadnosti Hrvatske kršćanskom civilizacijskom krugu'. Također, tada je i V. Mileta smatrao kako bi za novi državni grb trebalo jednostavno preuzeti složeni grb nekadašnje Trojedne Kraljevine – kakav je na krovu crkve sv. Marka, koji (u drugom polju) sadrži i grb Dalmacije.

Zastava korištena prilikom svečane proslave konstituiranja Sabora 30. svibnja 1990.; službena zastava Republike Hrvatske predstavljena 25. srpnja 1990. s 'povijesnim hrvatskim grbom' 

Ipak, kada su 25. srpnja 1990. doneseni amandmani na postojeći Ustav SR Hrvatske kojima su, između ostaloga, iz državnog znamenja izostavljene dopune iz socijalističkog perioda određeno je da 'osnovicu' grba čini 'povijesni hrvatski grb' (tj. šahirani štit) koji se 'sastoji od 25 crvenih i bijelih polja'. S obzirom na zastavu definirano je kako se 'sastoji (...) od tri boje: crvene, bijele i plave, s povijesnim hrvatskim grbom u sredini'. 

Nova službena zastava Hrvatske je tada svečano podignuta na jarbol na Trgu sv. Marka. Tako je hrvatski nacionalni grb sa šahiranim poljima ipak zadržao trenutno prvenstvo u odnosu na eventualno uključivanje ostalih heraldičkih pokrajinskih znamenja u okvir novih državnih obilježja. Međutim, da je o tome ipak bilo riječi, svjedoči rasprava koja je prethodila samom donošenju amandmana, a u kojoj se pozivalo na odbacivanje 'regionalnih podjela pri definiranju republičkog grba', dok su dva zastupnika iz Poreča i Pule istaknula prijedlog prema kojem bi grb 'trebalo obogatiti istarskim obilježjem'.

Prvi grb Republike Hrvatske korišten je (povremeno) i na policijskim kapama tijekom kolovoza/srpnja 1990.

Osobito nezadovoljstvo tim izmjenama državnih simbola izrazili su istaknuti članovi SDS-a (Srpske demokratske stranke) na masovnom mitingu (tzv. Srpski sabor) održanom također 25. srpnja u Srbu, tražeći da se amandmani na Ustav ne prihvate. Naime, oni su grb sa šahiranim poljima (pod utjecajem beogradskih medija pod nadzorom S. Miloševića) tumačili kao simbol NDH iz perioda II. svjetskog rata. Tako je nekoliko dana poslije mitinga u Srbu tzv. Srpsko nacionalno vijeće (kao izvršni organ tzv. Srpskog sabora) na sjednici u Kninu usvojilo prijedlog M. Babića prema kojem: 'SNV ne prihvata isticanje isključivo hrvatskih nacionalnih simbola pogotovo šahovnice kao simbola RH, a posebno tamo gdje je srpski narod većinsko stanovništvo' te kako je SNV 'saglasno da se na tim dijelovima republike ističu kao državni simboli Republike Hrvatske dosadašnji simboli sa crvenom zvijezdom petokrakom'.

Bina prilikom održavanja Splitskog festivala 28. lipnja 1990. s istaknutim nacionalnim grbom

Detalj sa zastavama Republike Hrvatske i SAD-a na službenom plakatu međunarodne prijateljske nogometne utakmice Hrvatska – Sjedinjene Američke Države (17. listopada 1990.); rad akademskog slikara M. Šuteja

Tako se dio stanovništva na područjima u kojima je SDS imao utjecaj aktivno protivio uporabi novog državnog grba. Primjerice, lokalno stanovništvo u Pakracu sredinom kolovoza nije dopustilo da se na općinsku i policijsku zgradu izvjesi zastava Republike Hrvatske. Kada je naposljetku zastava izvješena, ubrzo je (krajem studenoga) skinuta i zapaljena, dok je ostvarenje istoga čina u slučaju policijske zgrade spriječio dolazak specijalnih jedinica. 

Bez obzira na sve, 'povijesni hrvatski grb' se od kraja svibnja kontinuirano pojavljivao u svojstvu novog državnog simbola, npr. u okviru nastupa predstavnika državnih vlasti, na policijskim kapama ili prilikom prezentacije različitih sportskih i glazbenih događaja. Naposljetku, moglo bi se zaključiti kako je, s obzirom na kontekst i raširenost uporabe tijekom razdoblja društveno-političkih promjena 1990., heraldičko znamenje crveno-srebrno šahiranog štita (5x5) – bez ideoloških/totalitarnih dodataka (i u prevladavajućoj varijanti s početnim srebrnim ili 'bijelim' poljem) ujedno predstavljalo i prvi grb Republike Hrvatske. 

Prvi grb Republike Hrvatske uvršten u znakovlje policijskih postrojbi osnivanih tijekom rujna/studenoga 1990.;   nova državna zastava pri smotri polaznika tečaja 'Prvi hrvatski redarstvenik' 8. kolovoza 1990.

Uz policijske postrojbe - Antiterorističku jedinicu 'Lučko' (osnovanu 7. rujna 1990.); Jedinicu za posebne namjene 'Kumrovec' (utemeljenu krajem studenog 1990.) - takav republički grb nalazi se i u znakovlju niza postrojbi HV-a koje su osnivane tijekom Domovinskog rata od Slavonije, preko zagrebačkog i riječkog područja sve do Like i Dalmacije. 

Naposljetku, grb kakav je korišten tijekom ceremonije konstituiranja Sabora 30. svibnja, kao i na dan 25. srpnja 1990., vidljiv je i na zastavi Republike Hrvatske koja se vijorila ispred današnje Policijske akademije u Zagrebu 8. kolovoza 1990. pri smotri polaznika tečaja 'Prvi hrvatski redarstvenik'. Desetak dana poslije (17. kolovoza), pod izgovorom kako u Hrvatskoj oživljavaju 'aveti prošlosti' (ustaštva), u okolici Knina podignute su cestovne barikade, što je bio početak tzv. balvan-revolucije, početne faze velikosrpske pobune/agresije na Republiku Hrvatsku.