Pet priča o Vukovaru koje trebate pročitati. Zapamtit ćete ih...

Dalmatinski portal se bavi temom Vukovara ne samo na današnji dan kada se diljem Hrvatske obilježava žrtva grada heroja. Donosimo pet priča o vukovarskim braniteljima.

Nekada je život fascinantniji od fikcije, a ovi ljudi su imali takve sudbine.

PRVA PRIČA

Objavili 19.4.2020.

PRIČA O VUKOVARSKOM HEROJU Znate li tko je momak sa psom naslikan na splitskom muralu?

Stjepan Antolić Tonči bio je zapovjednik 'voda za čišćenje', danas živi u Samoboru, a njegovoj majci je tri puta bilo javljeno da je poginuo

Vukovarska ulica u Splitu ukrašena je ogromnim muralom u čast heroja Domovinskog rata. Na jednom mjestu te 700-metarske slikovnice o Vukovaru '91. vidi se momak sa psom, ne piše kraj te slike o kome se radi, kao što su istaknuta imena Blage Zadre, Marka Babića, Mile Dedakovića, Jean-Michela Nicoliera, Igora Kačića, Siniše Glavaševića, Vesne Bosanac, Juraja Njavre...

Iako je gostovao u dokumentarnom serijalu Eduarda Galića 'Heroji Vukovara', njegovo ime u Splitu nije baš poznato. Donosimo priču Stjepana Antolića Tonča, Zagrepčanina koji se s 21 godinom priključio HOS-u, borio se u Vukovaru, a pad grada dočekao u vukovarskoj bolnici polomljenih nogu.

Nakon kratke obuke, prebačen je na istočno bojište, brzo je uslijedilo 'vatreno krštenje', bio je među 40-ak hrvatskih vojnika poslanih u Stare Jankovce, ali ih je u Privlaci kod Vinkovaca presrelo oko šest tenkova na mostu.

- Prvo je granata zveknula u autobus, a toliko su tukli po nama da je most 'legao' za pet minuta. Od protuoklopnog oružja smo imali jednu osu, nismo se mogli suprotstaviti. Taj dan su pali Stari Jankovci, a mi smo se zadržali tu gdje smo zaustavljeni. Iz naše grupe su tri čovjeka uspjeli prijeći rijeku Bosut, ali su se samo dvojica vratila. Nažalost, ne znam mu ime, ali nestao je momak kojega smo zvali Žuti iz Velike Gorice. Iduća tri dana smo ga bezuspješno tražili, pronašli smo samo njegovu jaknu. Nastavili bismo potragu i dalje da nam jedan stariji čiča nije rekao: 'Momci, što radite, sve vam je tu minirano!' - sjetio se Stjepan Antolić Tonči događaja od prije skoro tri desetljeća.

Ipak, Vukovar je bio nešto drugo, odmah prvog dana je to shvatio. Došao je na Sajmište, uslijedio je jugo-četnički napad.

- Sastalo se nebo i zemlja, šuta leti na sve strane. Prvi put mi je palo na pamet: 'Bože, što je meni ovo trebalo'. Nikada neću zaboraviti kako mi je Široki tada rekao: 'Tona, ne sekiraj se, to je još super, vidjet ćeš!' Odbili smo napad i krenuli u čišćenje...

Nakon svakog napada, naime, branitelji su trebali provjeriti jesu li agresori zauzeli kuće, 'očistiti' ih da se obrambena crta ne mijenja. Bile su to ulične borbe licem u lice, borbe za svako dvorište, svaku kuću, svaku sobu...

- Bio sam zapovjednik takozvanog 'voda na čišćenje', iako nas nije bilo toliko da se vojničkom terminologijom možemo zvati vod. Bilo nas je osam stalnih, te bi još nekoliko dobrovoljaca išlo s nama. Međutim, kako bi u tim akcijama redovito netko bio ranjen, ljudi su se sve teže javljali. Nas osam, sve mladići od 18 ili par godina više, kao da smo bili nedodirljivi, imali smo osjećaj da možemo sve.

Foto: Viktorin Jurić

Stjepan Antolić nam kaže da je JNA napadala uvijek na isti način. 

- Prvo bi krenuo tenk, pa pješadija. Propustili bismo tenk, riješili ga, pa onda krenuli na pješadiju koja je bila iza. Bili su to šablonski napadi koje smo brzo skužili, ne znam što su učili na akademijama. Najgori su bili napadi njihovih rezervista, polupijanih, ludih, kod njih nisi mogao računati na šablonu, nego kako ih ponese...

U Vukovaru nije bilo odmora. Nevjerojatno zvuče njegove riječi 'kada granatiraju, znaš da je dobro', a 'dobro je' jer tijekom zasipanja smrtonosnih projektila ne može ni neprijateljska pješadija djelovati. Lakše se bilo braniti se od granata, nego preživljavati ulične borbe.

- Malo nas je bilo, pa bismo nekada znali raditi što veću halabuku na cijeloj prvoj crti, rokati iz svega da izgleda kao da nas je mnogo više. Oni su bili uvjereni da Vukovar brani 600 Imoćana i 'ustaše' iz Hercegovine.

Tonči je među braniteljima bio poznat i po svojim 'biserima', jedanput je u akciji s Damirom Markušem Kutinom nakon što je ostao bez municije četnike gađao kamenjem, a prepričava se i slučaj kada su neprijatelji iz blizine pitali tko je, a umjesto da zašute kao ribe, on je rekao: 'Idi bre u kurac, pa zar ne vidiš da je Crnogorac?', a radilo se o nekom njihovom istaknutom liku kojega su stalno spominjali na Motoroli. Uslijedio je muk s obje strane, hrvatski branitelji su se povukli, a onda sutradan očistili taj prostor.

- Žao mi je tog dana jer smo naknadno čuli da je Šešelj tu došao držati govor. Ne znam je li to istina, ali mi je baš krivo bilo što ga nismo riješili ako smo mogli.

Još jednu stvar Tonči žali i dan danas. Kako su branitelji na Sajmištu ispadali iz stroja, na stražu su postavljani i mobilizirani građani. 

- Stavio sam Dušana Bijelića na stražu, a kada smo se probudili njega nije bilo. Pred nama je bio tenk, prošao je kroz jedno jedino mjesto koje nije bilo minirano, očito im je Dušan sve rekao kada je prebjegao. Davor Purulić Fux je skočio sa zoljom, ali ga nije mogao gađati jer je bio preblizu, na svega 50 metara od tenka, a zolja je efektivna tek na razmaku od 100 metara. Osim toga, previše je tu bilo voćki. Grunuo je tenk po nama, sve četvero smo bili ranjeni. Fux je najviše dobio, komadi gelera i građevinskog materijala su mu završili u trbušnoj šupljivi, a Jean-Michel Nicolier, Čaruga i ja smo dobili po nogama. Pokupili su nas Robi Šilić i jedan mali Vukovarac Zoran Harhaj, imao je samo 15 godina. Strpali su me u Golf i odveli u bolnicu. Popodne smo također imali gubitke i to je bio početak kraja.

Ranili su ga u obje noge, a u bolnici ga je dočekao doktor Zoran Aleksijević.

- Kada sam mu čuo ime, samo sam rekao: 'Nemoj mi otkidati noge'. A što ćeš, u tom trenutku mi je to prošlo kroz glavu, a doktor se pokazao kao nevjerojatan čovjek.

Kada je Vukovar pao, priča Antolić, prvi je u bolnicu ušao četnik od metar i žilet, kojemu je futrola škorpiona dosezala do ispod koljena, a on se sam sa sobom imao snage nasmijati promislivši 'sve veće smo riješili'. Vukovarski Srbi su tražili svoje ranjene sugrađane po bolnici, ne da bi im pomogli, već obrnuto. On kao Samoborac rođen u Zagrebu je u tom luđačkom pohodu ostao netaknut, ali onda mu je prišla jedna žena.

- Stavila mi je kalašnjikov na čelo, ugazila na karton s povijesti bolesti i rekla: 'Što ti iz Zagreba radiš ovdje, sad ćemo ti mi dati što si tražio'. U tom trenutku sam samo promislio: 'Bože, pa neće me valjda neka flundra ubiti, valjda sam zavrijedio da me čovjek ubije'.

Otišli su, a onda ga je jedna medicinska sestra uz riječi 'Spasit ću tebe, kada nisam uspjela svoga sina' stavila na ramena i nekako odvukla do vrata bolnice, gdje su već srbijanski novinari izvještavali o 'humanom' odnosu prema ranjenicima. 

Kada je Antolić stradao, ranjen je i Jean-Michela Nicolier. Francuza su usmrtili na Ovčari, a takva je sudbina bila namijenjena i Tonču. Iz vukovarske bolnice je ambulantnim kolima trebao biti prebačen na to mjesto pokolja, ali igrom slučaja (greškom prvog vozača kolone te zbog još par nevjerojatnih stvari) je vozilo završilo u Sremskoj Mitrovici ('Svi sveci su bili na radnom mjestu'), odakle je razmijenjen već nakon jednog dana. Od zanimljivosti možemo spomenuti da ga je jedan vojnik tu pitao sjeća li se da ga je Stjepan tukao na utakmici Dinamo - Crvena zvezda, na što mu je on mangupski odgovorio da se ne može sjetiti svih koje je istukao. Danas nam o toj rečenici koja se često citirala kaže:

- Imao sam u glavi razrađen scenarij da me na brzinu ubiju, znao sam da ih trebam isprovocirati jer nisam želio proći maltretiranja.

Inače, tu je imao i zanimljiv razgovor s jednim rezervistom koji je, iznenađujuće, bio pristojan. 

- Radije ću ovdje trpjeti sprdanja što čistim WC-ove nego ići u Vukovar poginuti, potaracali ste nas na Sajmištu. Otprilike to mi je rekao - sjeća se Antolić.

Sudbina je htjela da bude razmijenjen odmah nakon jednog dana, a naknadno je saznao da je kasnije osobno Goran Hadžić pokazivao zarobljenicima njegovu fotografiju i raspitivao se. Fotografija je, priča nam Antolić, snimljena u Zagrebu s hotela Esplanada prilikom okupljanja HOS-ovaca, a zašto se osuđeni ratni zločinac baš interesirao za Antolića, razlog je vjerojatno taj što je on u zadnjim danima bio zapovjednik HOS-a u Vukovaru.

Još bi se dosta moglo napisati o Tonču, čovjeku čijoj je majci tri puta bilo javljeno da je poginuo, ali članak ćemo zaključiti pričom o fotografiji s početka teksta, onom što se nalazi na splitskom muralu. Na njoj je Antolić u društvu njemačkog ovčara.

- Izgladnjeli pas nas je pratio, pa smo ga primili sebi. Zafrkavao bih se govoreći: 'Imao je Tito psa u Drvaru, imat ću ga i ja!', tako je on završio na fotografiji Viktorina Jurića na kojoj se nalazi i tanjur s likom Josipa Broza.

Postali su nerazdvojni, a pas je čak trčao za automobilom kojim su ga prevozili u vukovarsku bolnicu... 

DRUGA PRIČA

Objavili 29.7.2020.

NIKAD OBJAVLJENO 'Tajanstveni dječak - snajperist' prekinuo šutnju da bi istaknuo nepoznate heroje, Vukovar krije još fascinantnih priča

Zagrebački branitelj se sjetio čovjeka koji je branio svoj grad gotovo slijep i Našičanina koji je oborio zrakoplov pješačkim oružjem

On je čovjek koji ne daje intervjue, neće vam njegovo ime zvučati poznato ako niste dobar poznavatelj Domovinskog rata, a kada je prošle godine bio među 12 vukovarskih branitelja kojima je uručeno priznanje za herojstvo od strane predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, novinarima je samo rekao: 'Nemam komentara'.

Kao golobradi momak, s tek navršenih 19 godina, iz Zagreba je otišao braniti Vukovar, ostao u tom gradu do samog pada kada je ranjen nekako uspio probojem izaći iz tog pakla. 'Tajanstveni dječak - snajperist', kako su ga mediji kasnije prozvali, bio je član HOS-ovog interventnog voda. Njegovo ime je Igor Široki, ponosni smo što je pristao pričati za Dalmatinski portal, a u razgovoru je stalno inzistirao na spominjanju svojih suboraca, svoje ekipe, nikako sebe nije stavljao u prvi plan. Kada smo mu rekli da ćemo u tekstu spomenuti i predsjedničino odlikovanje, kao da mu je bilo neugodno, pa nam je kazao:

- Više od odlikovanja kojeg sam dobio mi je važnije što su me za to priznanje predložili Zvone Ćurković, Stjepan Antolić - Tonči i Nikica Burić - Samoborac.

Igor Široki danas živi u Zagrebu

O tim vukovarskim ratnicima ćemo nešto kasnije, počet ćemo od osobe za koju nam je ponovio da je spomenemo. Kaže da mu i danas, nakon gotovo 30 godina, on i dalje predstavlja najfascinantniji lik obrane Vukovara. Riječ je o Vukovarcu Ivanu Šajtoviću.

- Svi smo bili izranjavani i gladni, ali on je bio praktički slijep - na jedno oko uopće nije vidio, na drugo samo 30 posto, a uz to je još bio nagluh. Unatoč svemu tome, taj čovjek u svim teškim situacijama nije odstupio ni metra, borio se kao lav! Da se mene pita, ja bih mu spomenik dignuo i na njemu bi pisalo: 'Daj mi nekoga tko vidi'. To je bila njegova rečenica, zamislite, čovjek praktički ide u smrt, a samo mu treba netko tko vidi. I ide... Da Amerikanci to imaju, film bi sigurno snimili. Nevjerojatan lik - ispričao nam je Široki.

Igor Široki s još par momaka iz kvarta Knežija, sve mladići od oko 18 godina, želio se staviti na raspolaganje obrani Hrvatske, ali su u centrima gdje se vršila regrutacija dobivali odbijenice. 'Ajte, dečki, radije kući, neka vam se očevi jave', rekli bi im. Tako su došli do HOS-a koji nije imao problem u svoje redove primiti gotovo tinejdžere. 

Bit će sigurno bolje, jer gore ne može biti!

Uslijedila je kratka obuka, pa odlazak u Vukovar. Zanimljivo je i to što je od trenutka kada je Jean-Michel Nicolier izašao na zagrebački kolodvor, pa do njegovog ranjavanja i prebacivanja u vukovarsku bolnicu, francuski dragovoljac i jedan od simbola obrane Hrvatske stalno bio dio Igorove ekipe. Pamti razgovor s mladim Francuzom nakon njegova intervjua s novinarima za jednu televiziju. 

- Uznemiren je uletio u našu kolibu i pitao nas: 'Pa, zar ste vi fašisti?' Odgovorio sam mu: 'Zar ti sličimo na fašiste?', a kada je rekao 'Ne', kazao sam mu da se opusti, da je sve u redu. On je kao Francuz mrzio fašiste, a bio je tu s nama već neko vrijeme i znao je da nemamo veze s tim filmom. Novinari su ga, naime, pitali kako to da je došao u Hrvatsku i pristupio fašistima, pa je tako reagirao.

U Vukovaru ih je dočekao Mile Dedaković Jastreb. Sjeća se, kaže, njegovih riječi kao danas.

- Postrojio nas je i rekao: 'Idete na Sajmište. Bit će sigurno bolje, jer gore ne može biti!' Na ratištu kakvo je bilo vukovarsko ogoliš se u pet minuta, odmah ti bude jasno tko je kakav, bolje 'pročitaš' čovjeka nego da si s njim bio godinama. 

Prvo njegovo ranjavanje bilo je plod neiskustva, pokušao je eliminirati transporter, ali ga je gađao ručnom kumulativnom minom.

- Došao sam skoro do oklopnjaka, bacio na njega minu, ali nisam znao da će se aktivirati padobran. Umjesto da ga raznesem, otvorio se padobran i 'poprskala' me eksplozija po rukama. Doktorica Vaska, koju trebam istaknuti, izvadila mi je gelere, nije bilo ništa strašno. Imali smo na početku problema s oružjem, kao Boško Buha bismo bacali bombe ručne izrade. Kresneš je, neka odmah eksplodira, neka za dvije minute, a neka uopće ne...

Damir Markuš - Kutina, Vlado Kašerin - Rus, Viktorin Jurić - Paša i Igor Široki

U tom početku su ga posebno dojmile tri osobe - Ivan Brdar, Nikica Burić - Samoborac i Rudolf Vuković - Senzen.

- Da se radi najbolji svjetski 'vod za čišćenje', oni bi sigurno bili unutra. Stalno su bili skupa, uigrani kako kakva kaznena ekspedicija, pravi eksperti!

Uskoro je i on bio dio tima koji je ulijevao strah u kosti agresoru...

- Nakon što je Zvonimir Ćurković ranjen, a Stjepan Antolić - Tonči preuzeo zapovijedanje HOS-om, on je oformio interventni vod od nas par klinaca. Osim Tonča kao zapovjednika, tu su još bili Goran Kitić - Kitara, Siniša Mataija - Rambo, Francuz Jean-Michel Nicolier, Damir Markuš Kutina, ja... Bili smo, među ostalim, zaduženi za čišćenja kuća nakon jugo-četničkih napada, to je bilo najopasnije jer je neprijatelj bio odmah kuću do, nekad i u istoj kući. Prilikom jednog čišćenja je nešto preda mnom tako eksplodiralo da me zalijepilo u zid, pune su mi oči bile raznog materijala, pa idućih dan-dva nisam ništa vidio. Potom sam 8. studenog ranjen. Bili smo u akciji Željko Špiljar - Žac, Goran Đurić - Thompson, Kitara i ja, a s druge strane kuće Tonči, Kutina i mislim Rambo. Kako smo se zalijetali prema njima, iza ugla sam naletio na njih trojicu. Dvojica su bila na nogama, jedan na podu, vjerojatno je bio ranjen. Pogođen sam u lakat, mislim nekim pištoljem, a onda je upao Kitara i 'stresao' ih svu trojicu.

Široki se sjetio i trenutka kada su okružili jednu kuću i pozvali neprijatelje da se predaju, a onda su se začuli hici, jugo oficir je pobio svoje vojnike i presudio sebi, samo da ne padnu u zarobljeništvo. Svakodnevno se ginulo, a u tom hororu njegova grupa je stvorila svoj mali svemir, nisu upadali u depresiju ('Ako bi kod nekoga primijetili nešto takvo, odmah bismo ga torpedirali iz naše ekipe!'), nego su se odlučili dobro zafrkavati. Zvuči nevjerojatno, ali na toj prvoj crti su im i spačke bile na pameti, kao da su se odlučili smijali smrti u lice. Uostalom, to i nije skroz preneseno značenje ako pogledamo da su na punktu na Sajmištu bili toliko blizu neprijatelju da bi dan počinjali pozdravom: 'Dobro jutro, čedo', a dobivali odgovor: 'Dobro jutro, ujo'.

- Imali smo običaj ići na kavu u jednu kuću koja se nalazila preko ceste, trebali bismo pretrčati brisani prostor dok bi po nama pucali. Dakle, riskirali smo živote, ali nije bilo šanse da zbog toga ne odemo na piće kad imamo pauzu. Na Žaca je četnik cijeli šaržer ispucao, metak mu je izbio pumpericu iz ruke, spasio ga je kundak - sjetio se Široki jedne od brojnih situacija koje su njima bile normalne.

Igor Široki s perikom nasmijava Duška Smeka - Bosanca (gornja fotografija), te s Damirom Markušem s kojim je činio nerazdvojan snajperski par (dolje)

Poznata je priča o čokoladicama kojima su nagrađivani od zapovjednika za svakog eliminiranog neprijateljskog vojnika, a ovaj Zagrepčanin nam je ispričao nevjerojatnu scenu koja dobro opisuje njihovo 'vukovarsko stanje uma' te 1991. godine... 

- Kutina i ja smo se taman spuštali sa snajperskog položaja, oko nas su ruševine, mrtvi leže po cesti, jednom riječju - apokalipsa. Pazimo da nas srpski snajperisti ne uoče i skinu, kad na ulici ugledamo dva klinca kako igraju nogomet. Granate padaju okolo, a djeca od svojih 7-8 godina se dodaju loptom! Nas dvojica se pogledamo, maknem opremu sa sebe, uzmem loptu i počnem tehnicirati. Onda i Kutina isto, pa smo s djecom bacili kratko na nogomet. Na Sajmištu. Oko nas su mrtvi, sve je razrušeno i u plamenu. Nevjerojatna slika. Nismo dali situaciji, koliko god teška bila, da nas uništi.

Vas trojica morate ostati živi...

No, došao je i dan kada više nije bilo šanse braniti Vukovar. Zapovijed o proboju nisu htjeli prihvatiti iako su bili na izmaku snaga, ali...

- Samoborac je kao dozapovjednik Sajmišta rekao Kutini, Thompsonu i meni sljedeće: 'Vas trojica morate ostati živi, ja ću se ubiti ako vi poginete! Milom ili silom idete u proboj'. On nas je baš obožavao.

Jakov Crnomarić je poznavao teren i vodio je manje od 40 vojnika, a koliko su bili umorni i izranjavani i koliko nisu više prepoznavali granicu između života i smrti dovoljno govori crtica da su tijekom noćnog proboja Široki i Kutina odlučili u kukuruzištu - malo odspavati! 

- Grupa se odvojila, a mi smo ostali sami, odsječeni na pola puta. Po nas se sam vratio Rambo, taj čovjek nije ostavljao svoje ljude.

Nije to bilo sve. Kada su se ponovno spojili, Thompsonu je slučajno pumperica opalila i ranila Matu Prcu. Nosili su prijatelja koji je dosta krvario jedno vrijeme, ali već primijećeni od strane agresorske vojske, više nisu mogli. Zamotali su ga u nekakvu foliju i ostavili. Ipak, kada su već bili nadomak spasa, pala je odluka: 'Moramo se vratiti po njega!', pa su se Viktorin Jurić - Paša, Rambo i Široki (ranjene ruke) otišli u još jednu ekstra pogibeljnu misiju spašavanja.

- Bili smo kao braća. Uz sve grozote, moram reći da ljudi koji u životu nisu prošli ovakve stvari su - osakaćeni. Siromašniji su za vječna prijateljstva i poseban tip ljubavi, a to je definitivno najvrjednije što nosim iz Vukovara - zaključio je Igor Široki.

Danas on živi u svom Zagrebu, a često popije kavu (ajde, češće pivu) sa Stjepanom Antolićem - Tončem. Bez pretrčavanja ceste...

CRVENI YUGO

Stjepan Antolić - Tonči je u Vukovaru imao crvenog Yuga, kojega je posudio Širokom i Thompsonu za jednu akciju. U povratku se autić pokvario, odnosno 'prokuhao' je, a oni nisu znali spojiti ventilator od kilera iako im je sve lijepo Tonči objasnio. Ostavili su ga na cesti, a onako ljuti zbog kvara su ga izrešetali i bacili pod njega bombu. No, trebali su Antoliću reći što je s njegovim vozilom pa su izmislili da je granata pala kraj njega. No, Tonči je otišao napraviti 'uviđaj', a kada se vratio i rekao im je: 'Ma, koga vi zajebavate!'

Taj se crveni Yugo, inače, može se vidjeti na nekoliko poznatih fotografija iz razrušenog grada.

PIPAC OBORIO MIG PJEŠAČKIM ORUŽJEM

Igor Široki nam je u razgovoru spomenuo još imena heroja koja nismo sada naveli, a bitno mu je bilo istaknuti branitelja iz Našica po nadimku Pipac ('Strašan je to dečko bio'). Tvrdi da je taj borac uspio običnim pješačkim naoružanjem oboriti neprijateljskog Miga, a o tom nevjerojatnom pothvatu se baš i ne zna. 

ŽESTOKI DINAMOVAC

U ovoj fascinantnoj priči navijačima će biti zanimljiva još jedna informacija: Široki je kao BBB-ovac prošao cijelu Jugoslaviju i bio u Bergamu 1990, a Rambo je pak bio žestoki hajdukovac. Nakon Vukovara, Igor je bio na Južnom bojištu, pa je 1992. to iskoristio za posjet poljudskom derbiju Hajduk - Dinamo.

Šokiralo ga je kada je vidio da se Torcida i njegovi Boysi tuku, a svojoj 'braći po oružju' je tada rekao: 'Pa neka nam se priključe ako žele pravi fajt'. 

TREĆA PRIČA

Objavili 7.1.2021.

JEDNA OD NAJFASCINANTNIJIH PRIČA DOMOVINSKOG RATA Sam Bog nam ga je poslao, čovjek zaslužuje spomenik na kojem piše 'Daj mi nekoga tko vidi'

Vukovarski heroj Ivan Šajtović do posljednjeg dana je branio svoj grad iako je bio gotovo bio slijep. Njegovi suborci otkrivaju nevjerojatne detalje...

Svi smo bili izranjavani i gladni, ali on je bio praktički slijep - na jedno oko uopće nije vidio, na drugo samo 30 posto, a uz to je još bio nagluh. Unatoč svemu tome, taj čovjek u svim teškim situacijama nije odstupio ni metra, borio se kao lav! Da se mene pita, ja bih mu spomenik dignuo i na njemu bi pisalo: 'Daj mi nekoga tko vidi'. To je bila njegova rečenica. Zamislite, čovjek praktički ide u smrt, a samo mu treba netko tko vidi. I ide... Da Amerikanci to imaju, film bi sigurno snimili. Nevjerojatan lik.

Ovo nam je o Ivanu Šajtoviću ispričao vukovarski heroj Igor Široki. On ga smatra najfascinantnijom osobom obrane Vukovara, a taj se zagrebački snajperist zaista nagledao svega kada je s tek navršenih 19 godina kao pripadnik HOS-a uputio na najkrvavije ratište Domovinskog rata.

Taj njegov citat nas je motivirao da dođemo do još nekih sugovornika koji nam mogu nešto reći o Šajtoviću. I došli smo do njegovih suboraca Stjepana Antolića - Tonča, Zvonimira Ćurkovića i Nikice Burića - Samoborca, a popričali smo i s Ivanovim sinom Igorom koji živi u Splitu. Ali prije toga nam je Široki rekao još nekoliko rečenica...

- Početkom listopada 1991. nam se pridružio na Sajmištu, više je sličio civilu nego vojniku jer nije bio odjeven u uniformu i bio je stariji, drugačiji od nas mlađarije na tom punktu. Uz te godine i fizičke nedostatke, stvarno mu nije bilo mjesto tu na prvoj crti. Svatko bi pobjegao, ali on je ostao do kraja, bio je tu kada smo ginuli i bili ranjavani, baš rame u rame uz nas ili u krugu od maksimalno 50-ak metara - rekao nam je Široki.

- Najfascinantnije je to što se taj čovjek nikada nije žalio na nikakve bolove, nikada nije rekao da ne može, nikada nije rekao da bi otišao, a imao je sva moguća prava da otiđe i nitko mu ne bi zamjerio jer je čovjek bio praktički slijep.  Svi smo bili ranjavani po rukama, nogama, ali najgori hendikep je kada oči nastradaju. 

Dosta godina nakon rata u Splitu je saznao još jednu nevjerojatnu stvar vezanu za Ivana Šajtovića.

- Njegov sin Igor mi je ispričao da je bio ranjen snajperom prije nego što je došao na naš položaj, to nam on nije niti spomenuo! Tu informaciju je Igorovoj majci Branki kazao dr. Juraj Njavro kada ga je sredinom devedesetih posjetila u Zagrebu, on ga je liječio u vukovarskoj bolnici. Rekao je da je dva puta bio kod njega, te da bi samo tražio da ga 'zakrpe' i vratio bi se na bojišnicu.

Inače, Ivan Šajtović i Igor Široki su se tijekom bitke za Vukovar zamijenili za puške, mladom snajperistu je više odgovarao preklopni kalašnjikov, dok je starom ratniku na stražama bio dobar i kalašnjikov s kundakom.

Nikica Burić je kao 33-godišnjak postao jedan od ključnih ljudi obrane Vukovara, a kako je došao iz Samobora, dobio je nadimak Samoborac. Od svih naših sugovornika on je Šajtovića posljednji vidio, a to prezime danas ne može izgovoriti bez dodatka 'gospodin'.

- Bio je izuzetna osoba, čast mi je i privilegija što sam uopće poznavao takvog čovjeka. U bitci za Vukovar gospodin Šajtović se pokazao kao neustrašiv borac u obrani grada, demonstrirao  je izuzetnu hladnokrvnost i hrabrost, mogu reći da je bio spreman  poginuti za svakoga suborca i hrvatsku državu. Zbog tih karakteristika smo ga svi iznimno cijenili i voljeli, pogotovo mladi ratnici HOS-a s kojima je  provodio najviše vremena - rekao nam je Nikica Burić - Samoborac.

Prisjetio se posljednjeg susreta s njim...

- Pred sam kraj bitke za Vukovar, kada je neprijatelj želio napraviti proboj u sam centar grada, tamo smo bili gospodin Šajtović, dvojica branitelja i ja. Odbili smo na mostu njihov napad i nanijeli im gubitke. Sjećam se da je netko od njih trojice rekao: 'Dali smo im po repu, pa nek se sada misle'. Samo sam se nasmijao i odgovorio: 'Dečki, oni mogu za pola sata natrag'. Gospodin Šajtović je na to kazao: 'Samo neka dođu, mi smo spremni!' Ta mi je rečenica i dan danas ostala u sjećanju - ispričao nam je.

Nakon toga je Nikica Burić - Samoborac kao dozapovjednik 1. bojne Sajmište otišao u štab, trojka na položaj i više se nisu vidjeli. Svoje sjećanje na Šajtovića je zaključio rečenicom:

- Opisao bih ga kao velikog čovjeka koji je imao plemenito srce za svakoga od nas i za Hrvatsku.

Stjepan Antolić Tonči je 21 godinom imao zadaću u tom vukovarskom  paklu među ostalim i raspoređivati ljude na stražama. Sjeća se i on Šajtovića.

- Prvih par dana, kao i svi, gledao je jadan gdje je došao, ali mu se brzo svidjela mlađa ekipa, skužio je da smo posebni mi iz 'voda za čišćenje'. Jedanput mi je došao i rekao: 'Svi mi mogu 'napuvati', a ti me možeš poslati gdje god hoćeš!' Valjda mi je to kazao jer smo bili mladi i bezobrazni, pa smo ga na njega podsjećali. 

Tonči je stradao 9. studenog, tenk JNA je grunuo, tada je među ranjenima bio i Jean-Michel Nicolier, a Antolić nikada neće zaboraviti Šajtovićevu reakciju.

- Stalno je bio s nama, a kad sam ranjen po nogama, došao je iznad mene i kuka, čupa se, lupa se po prsima. 'Što je tebe pogodilo, što nije mene?', vikao je. Tu se naš put razišao, više ga nisam vidio... - ispričao nam je Stjepan Antolić Tonči.

Zvonimir Ćurković, tada zapovjednik satnije HOS-a, također se sjeća osebujnog branitelja iako kaže da s njim nije provodio puno vremena jer je trebao djelovati po cijeloj liniji obrane.

- On se stvorio kod nas, nisam ga ni provjerio jer je netko rekao da je 'siguran čovjek'. Zadivljujuće je što je uvijek ostao na položaju, masa ljudi nije moglo izdržati taj pritisak - rekao nam je Ćurković.

- Upao mi je u oči po debelim naočalama i po dobrom duhu, u njemu nisi mogao osjetiti ništa prljavo! Bio je jedno veliko, dobrodušno, drago stvorenje, kao da ga je Bog poslao. Enormna količina duše, srca, samog čovjeka. 'Pao' je s neba, ostao do kraja i iskazao nevjerojatan karakter.

Dodao je da ni danas ne zna njegovu pozadinsku priču, odnosno 'što je tog čovjeka motiviralo'. A to će nam djelomično otkriti njegov sin Igor.

On nam je rekao da mu je otac prošao vojnu obuku, ali nije ostao u vojsci nego je radio u tvornici Borovo. Kako su Ivan i supruga Branka trebali čuvati Igora i brata mu Sašu (1991. su imali 12 i 10 godina), redovito je radio treću smjenu, a upravo je povratak s tog noćnog rada 'kriv' za to što je ostao gotovo slijep. Vozio je biciklu i žica koja je izvirila na stazu mu je iskopala oko. Nekada bi Igora i Sašu čuvao njihov susjed, a kasnije ćete pročitati zašto spominjemo taj detalj...

- Kada je počelo granatiranje Vukovara, nismo računali da će izbiti pravi rat. Našu dječju sobu je pogodio zapaljivi metak te je izgorjela, a pogođeni su i ostali dijelovi stana, pa je otac odlučio da odemo u obližnje selo kod bake. 'Ajte vi lijepo u Čakovce dok se ne smiri', rekao nam je. Računali smo da će sve brzo prestati i da ćemo se vratiti u Vukovar - kazao nam je Igor Šajtović, danas 41-godišnjak.

- Kada smo odlazili, povikao sam: 'Ćaća, pa ić ćeš s nama!', a on mi je odgovorio: 'Ne, ići ćete vi, ja ću ostati ovdje braniti'. Okrenuo se kod portuna i zaplakao, to su bile njegove zadnje riječi koje sam čuo.

Bilo je to puno prije mobitela, a prekinute su bile i telefonske veze s Vukovarom. Tako su bili blizu, a tako daleko. Otac se borio s četnicima u Vukovaru, a njegovoj obitelji su u Čakovcima oni upadali u dom.

- Jedanput je jedan Duško, majčin školski kolega, pijan ušao u dvorište i postrojio mater, brata i mene i vikao da će nas 'ubiti zbog ćaće ustaše'. Naša baka Milica ga je molila 'Nemoj, Dule...', ljubila, pa je popustio - sjeća se i danas Igor Šajtović, a takvih slučajeva je nekoliko doživio. I srećom, preživio.

Bio je i jedan drugačiji slučaj, neprijateljski vojnik se pokazao kao čovjek, iako u trenutku kada je u njihovom dnevnom boravku pio kavu nisu mogli vjerovati u njegove dobre namjere.

- Sjećam se da je mom djedu i baki pokazao put nas djece i rekao: 'Ne trebate se mene bojati, imam i ja dvojicu ovolikih kući, neću vam ništa. Mobilizirali su me, ovo što se događa je grozno, volio bih se izvući odavde...' Popio je kavu i otišao. Kasnije je moja baka pitala za njega, odgovorili su joj samo: 'Ma, nema ga'. Očito su ga 'njegovi' smaknuli, to se često događalo među Srbima.

Spomenuli smo već da bi nekada malog Igora i Sašu čuvao susjed. To je bilo prije bitke za Vukovar. Par dana nakon pada grada taj isti čovjek, Đuro Kljajić mu je ime, upao je u bakinu i djedovu kuću u Čakovcima s misijom koja ledi krv u žilama:

- 'Ivicu smo riješili, tražimo Branku i djecu', rekao je Đuro. Čovjek koji nam je bio kao obitelj nas je želio ubiti. Kasnije smo saznali da ga je naš otac na početku rata zarobio jer je snajperom pucao u naše ljude, odveo ga je u Mjesnu zajednicu, ali ga je očito netko pustio – ispričao nam je Igor.

O sudbini svog pokojnog oca je čuo dosta verzija, od one da se predao do informacije da je viđen u logoru u Srbiji, ali jedino što se može reći kao činjenica jest da mu je tijelo ekshumirano u Lovasu 2004. godine. Po svemu sudeći su ih prethodno tukli i likvidirali na farmi u Dalju. Majka nije dozvolila sinovima da s njom odu na prepoznavanje, a kasnije im je rekla da mu se niti 13 godina nakon pogibije tijelo nije u cijelosti raspalo.

Za nevjerojatno herojstvo Ivana Šajtovića šira javnost je saznala nakon što je Dalmatinski portal objavio priču o 'tajanstvenom dječaku - snajperistu' Igoru Širokom 2020. godine. Ne možemo se nego složiti s njegovim riječima da ovaj čovjek zaslužuje spomenik na kojem piše 'Daj mi nekoga tko vidi'. Najmanje...

ČETVRTA PRIČA

Objavili 25.2.2021.

PRIČA O VUKOVARU I SPLITU Poludio od sreće kada je u srbijanskom zatvoru saznao da mu brat igra za trostrukog prvaka Europe!

Tri desetljeća nakon vukovarske bitke donosimo sudbinu sportske obitelji Voloder

Hrvatska 18. studenog obilježava herojsku obranu Vukovara, tog datuma službeno je 'pao' grad 1991. godine nakon tromjesečne agresije brojčano nadmoćne Jugoslavenske narodne armije pojačane srpskim paravojnim snagama. Split je jako vezan s Vukovarom, Splićanka Vini Rakić je prije 23 godine pokrenula akciju 'I u mom gradu Vukovar svijetli' koja se proširila Hrvatskom, Torcida je naslikala brojne vukovarske heroje na Sućidru, a dostojanstvenim mimohodom Vukovarskom ulicom svake godine podsjete na jednu od najvećih žrtava Domovinskog rata. 

Priča koju ćemo u nastavku donijeti također povezuje Vukovar i Split, a govori i o današnje vrijeme interneta i mobitela nezamislivoj blokadi protoka informacija.  Naš sugovornik je vukovarski branitelj Vlatko Voloder, čovjek kojega je zatekao rat u 28. godini. Radi se o sportskoj obitelji, on je trenirao odbojku, braća Zoran i Damir bili su košarkaši, a sestra Anita Rodin instruktorica fitnessa, koja od 90-ih živi u Splitu.

Ne znamo je li vam 'zazvonilo' ime košarkaša Damira Volodera. Nakon što se rasformirala trofejna generacija Jugoplastike koja je tri puta zaredom donijela titulu prvaka Europe u Split, on je bio jedan od igrača dovedenih na Gripe. Damir Voloder je sa 'žutima' osvojio prvi hrvatski Kup, a novinar Slobodne Dalmacije Mijo Grabovac je nakon pobjede nad Cibonom na finalnom turniru u Rijeci napisao da zagrebačka momčad ima viška kvalitetnih igrača te da se Aci Petroviću nije lako odlučiti kome dati prednost u inicijalnoj petorci. 

- A na drugoj, splitskoj strani, u petorci počinje dojučerašnji anonimac Joško Vranković, mladić koji je tek dolaskom iz Alkara na Gripe silom prilika promoviran u organizatora igre, u ulogu koju nikada ranije nije imao. A druga alternativa na to mjesto jest vukovarski prognanik Damir Voloder, 33-godišnjak koji iza sebe ima mnogo godina igranja, ali ni jednu na velikoj sceni. Može se slobodno reći da je i on pravi debitant. I s njima dvojicom Kurtović zaokružuje izbor rješenja za najdelikatnije poslove organizacije igre. Ove sezone to je bila bolna točka Gripa, a na riječkom dvodnevnom kup natjecanju Vranković i Voloder su nadomjestak za ekstra kvalitet (Zoran Sretenović, Luka Pavičević, Petar Naumovski) koji su Gripe imale prošle sezone, ali ta 'uvozna roba' sada više nije na hrvatskom košarkaškom tržištu - napisao je Grabovac u izdanju 'Slobodne '11. travnja 1992.

Par dana kasnije ta dnevna novina donosi i fotografiju kapetana Velimira Perasovića i najstarijeg igrača 'žutih' (tada se klub zvao 'Slobodna Dalmacija') Damira Voloder kako trofej iznose na Poljud pred Hajdukovu utakmicu sa Zagrebom.

Ovaj sportski flashback donosimo jer Vlatko Voloder nije imao pojma da mu brat igra za trostrukog prvaka Europe, a informaciju je saznao kao zarobljenik u Sremskoj Mitrovici. 

- Jedan stariji čovjek je nekako imao tranzistor, a dao mi ga je jer se plašio da mu ga ne otkriju. Koristili samo ga samo da čujemo Vijesti oko 22 sata, štedjeli smo baterije. U jednom trenutku iz zvučnika je izašlo: 'Damir Voloder daje izjavu'. Poludio sam, rekao sam Robertu Živkoviću: 'Isusa ti dragoga, jesi li čuo da Damir Voloder daje izjavu?', na što mi je on rekao da nije... Bio sam van sebe, pokušao ponovno naći stanicu, ali bezuspješno - ispričao nam je Vlatko Voloder gotovo nakon tri desetljeća.

Ne da on i Zoran nisu znali da najstariji brat igra za slavni klub, nego nisu imali nikakve informacije o Damiru. Posljednje što su znali jest da je sportsku karijeru nakon Skoplja nastavio u Vojvodini, odnosno Košarkaškom klubu Kikinda. Potvrda da igra za 'žute' ipak se nekako probila iza ograde logora i to preko, kako nam je rekao, nevjerojatno hrabrih žena koje su pokušale doći do svojih najmilijih. 

- Kasnije smo saznali da su ga u Kikindi htjeli smaknuti jer se raspitivao što je s nama, ali mu je pomogao jedan Srbin iz Beograda da pobjegne u Sarajevo, odakle je došao u Split.

Pad Vukovara

Vlatko i Zoran su završili u zatvoru nakon pada Vukovara, a o njihovoj borbi ćemo kasnije. Sada ćemo samo ponoviti dio s početka teksta - 18. studenoga 1991. je Vukovar bio izgubljen. No, Vlatko Voloder se sa svojom grupom borio još dan i pol. Nisu znali da je bitka izgubljena. Predali su se 20. studenoga.

Ni u slobodnom dijelu Hrvatske nije se tih dana znala istina. Donosimo dio teksta Drage Hedla objavljenog 20. studenoga 1991. u Slobodnoj Dalmaciji:

- Što se doista događa u Vukovaru pitanje je na koje bi svi htjeli znati odgovor, ali ga malo tko može dati. S Vukovarom su prekinute sve komunikacije, pa se o pravom stanju stvari u tome gradu može samo nagađati. Beogradska je televizija u emisiji Vijesti danas u 13 sati prikazala snimke 'oslobodilaca' Vukovara, u čijoj se pozadini vidi izrešetani vukovarski vodotoranj, jedan od gradskih simbola. To navodi na zaključak da je snimak načinjen na istočnim prilazima gradu, iz pravca Vučedola, odakle su posljednjih dana dolazili najsnažniji napadi.

Vlatko Voloder nam skoro 30 godina kasnije priča o borbi u gradu heroju, točnije u kvartu kojega su zvali Pejton...

- Vukovar je pao 18., a mi smo se u Pejtonu tukli s njima još i 19. studenoga! Toga 19. izgubili smo šestoricu suboraca. Poginuli su Davor Mataruga, Boris Pšenica, braća Milan i Goran Radivojević, te otac i ujak Miroslava i Tomislava Josića. 

U kombinatu Borovo bilo je više od tisuću civila i ranjenika. Među njima i njegova tadašnja djevojka, danas žena ('Zove se Jasna, ali ja je zovem Mare jer mi je draže da zvuči dalmatinski'), te ranjeni brat Zoran. Četnici su tenkovima tukli po zgradi Komerc, prijetili su da će srušiti nosive zidove i tako pobiti sve unutra. Šačici braniteljima je 19. studenoga ostalo samo da se povuku prema kombinatu.

- Kada smo se povlačili, vidio sam 15 četnika udaljenih stotinjak metara, htio sam ih 'riješiti'. Srećom me suborac Miki Josić zaustavio jer da sam ih eliminirao, siguran sam da bi iz osvete sorili do temelja kombinat, napravili bi masakr.

Iako se odlučio sa 5-6 suboraca na proboj umjesto predaje ('Znali smo sve kanale, uspjeli bismo izaći iz Vukovara'), nije mogao ostaviti ranjenog brata samog na milost četnicima, pa su svi odložili oružje, skinuli odore i na sebe navukli civilnu odjeću. Završili su u srbijanskom logoru Stajićevo, pa u zloglasnoj Sremskoj Mitrovici. Kako su u Vukovaru jedni drugima upadali u frekvencije, znali su s neprijateljem preko Motorola razmijeniti koju riječ. 'Pa od čega ste vi da moja vojska ne može proći?', tako je, po priči, jedanput zavapio nitko drugi nego ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan. Čulo se za ekipu s Pejtona, što Voloderima nikako nije bilo dobro u srbijanskom kazamatu.

- 'Nisam znao koja si i zverka bio', rekao mi je jedan vojnik, a potom su ubili boga u meni i Josićima. Ništa im nisam rekao. Njih je Pejton morio jer su tu očito poginuli neki oficiri, ne bi ih bilo briga za običnu pješadiju ili četničke dobrovoljce. No, teže od batina koje sam primio bilo mi je gledati kako mi tuku već izmrcvarenog brata. Prolazio je kroz tradicionalni špalir batinanja, a ako padneš - gotov si, dokrajče te na podu. Pet ljudi me držalo jer sam želio doći do Zorana, nisam mogao to miran izdržati.

U logoru je bio punih devet mjeseci, do zadnje razmjene 'svi za sve' u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine. Kada govori o borbama u svom Vukovaru, uvijek spominje braću Josić, Tihomira Barića, kuma Željka Zadru i još par prijatelja.

- Agresore je bunio naš način ratovanja. Za očekivati je bilo nakon žestokog napada da se povučemo, a mi bismo ih - napali, išli bismo na njih! Naravno, kada krene topnička priprema trebaš se zavući u 'mišju rupu' jer su granate padale kao kiša, a nakon toga bi bilo teško uopće prepoznati gdje ste, ali bismo krenuli... - sjeća se Voloder, pa nastavlja u dahu:

- Na Pejtonu su s nama bili Tigrovi iz Rakitja, uglavnom momci iz Zagreba, oni su bili vrhunski opremljeni, ali mi Vukovarci smo prvi išli. Ipak smo mi znali teren, tu smo se igrali, izlazili. Sjećam se da me zapovjednik Tigrova Martić, kada je vidio što radim, pitao iz koje sam brigade, a ja sam mu odgovorio: 'Nisam, prijatelju, iz nijedne, ja sam domaći'.

Pancirka mu spasila život

Tigar iz Rijeke Dražen Mršić zvani Mona stoga je, sjeća se Voloder, skinuo sa sebe pancirku i rekao mu: 'Ako nekome treba pancirka, tebi treba'. Pokazat će se da mu je to spasilo život, jer mu je snajperski metak raznio kragnu pancirke, te mu umjesto smrti donio 'samo' teže ranjavanje u jednoj od akcija napada na neprijateljske oklope. Nije to jedini put da ga je pancirka spasila.

Vlatko Voloder i Dražen Mršić

Voloderi su iz Tijarice preselili u Slavoniju, a otac Dujo je bio jedan od osnivača HDZ-a na vukovarskom području

Svakodnevno su se događale brutalne akcije, 'čišćenja' kuću po kuću, bilo je slučajeva gdje bi branitelji bili izmiješani s neprijateljskim vojnicima i da im život ovisi o jednom mimiku lica, jednoj krivo izgovorenoj rečenici. Nije se imalo vremena razmišljati. Ubij ili ćeš biti ubijen. Vlatko se borio kompletno maskiran, a iz rata nema niti jednu fotografiju. Postoje samo video snimke prilikom razmjene zarobljenika. Ispričao nam je jedan gotovo filmski okršaj koji se odvijao tijekom vukovarskog horora...

- Jedan neprijateljski vojnik je nosio fantomku, koristio je pušku Heckler & Koch, koju sam jako želio. Kako smo se borili za svaku kuću i sobu, u jednoj prostoriji sam uperio pištolj u njega, a on se počeo bacati i raditi salta. Kao nindža. Nisam ga pogodio, a ta gotovo nevjerojatna scena mi se urezala u sjećanje. Ja bih, inače, često u prostorije upadao s pištoljem jer bih tako bio okretniji nego s puškom.

Bratovo ranjavanje

Jedan od stresnijih događaja mu je, kaže, bilo ranjavanje brata. Vlatko je bio na straži, rekao je ostalima da mogu mirno spavati. No, granata iz VBR-a je prošla kroz otvor u kuću u kojoj su bili branitelji. 

- Uletio sam u hodnik, jedva se išta vidjelo. Brat je bio krvav, previo sam ga, ubacili smo ga u Renault 4 i vozili slalom između naših mina dok su nas gađali snajperima. Brat mi je bio na zadnjem sjedištu, stiskao me rukom pa sam znao da je živ, a s nama je bio i Štef Haramina. Kada smo došli do bolnice doktor Marko Mandić Gipser je iščupao vrata auta, digao mog brata i počeo vikati: 'Spašavajte ga, sve ću vas poubijat'. Kasnije mi je dr. Juraj Njavro rekao da je pravo čudo kako je preživio jer je izgubio čak dvije litre krvi. Ja sam ga dobro previo, ali je imao unutarnja krvarenja, pogodilo ga je nekoliko gelera, jedan mu je uništio slezena.

Za kraj smo ostavili, vjerovali ili ne, jednu šalu iz Sremske Mitrovice. Kako je naš sugovornik prenosio informacije koje je čuo preko tranzistora do drugih zarobljenika, često bi svraćao do dijela logora gdje je bila ambulanta. Čuvar nadimka Rumeni(zbog boje obraza), kojemu se trebao prijaviti odlazak liječniku, mu je jednom prilikom zbog toga rekao:

- Voloderu, pa nije ti ovo Klinika Schwarzwald!

Da, zaista Sremska Mitrovica nije imala veze s ičim u toj njemačkoj seriji popularnoj osamdesetih godina prošlog stoljeća... 

Robert Živković, Željko Horvat, Tihomir Barić, Miroslav Josić i Vlatko Voloder - zajedno u ratu i u miru

Obiteljsko okupljanje u Splitu: Vlatko, Anita, Zoran i Damir

PETA PRIČA

Objavili 17.6.2021.

METLE ZAMIJENILI PUŠKAMA Neispričana priča o dvojici mladića koji su poginuli u Štafeti smrti, bili su gotovo tinejdžeri