17/11/26 · 08:08

Razgovarali smo s posljednjim zapovjednikom s Trpinjske ceste: 'Noću sam gledao prema Bogdanovcima i nadao se da naši dolaze'

Stipe Majić Pipe govori o suborcima koje se rijetko spominje i pričama zbog kojih je plakala cijela filmska ekipa

Razgovarali smo s posljednjim zapovjednikom s Trpinjske ceste: 'Noću sam gledao prema Bogdanovcima i nadao se da naši dolaze'
PODIJELI Facebook X (Twitter) WhatsApp

Prije nego što je postala 'groblje tenkova', Trpinjska cesta za Stipu Majića Pipu bila je igralište, ulica u kojoj je prohodao, protrčao, odrastao, a poslije i stvorio posao. U obiteljskoj kući otvorio je 'Mustang', popularno okupljalište mladih u koje su dolazili i poznati nogometaši Šuker, Štimac, Jerkan…

'Najljepše cure i najveći frajeri bili su tamo', prisjetio se Pipe.

S početkom rata 'Mustang' je postao zapovjedništvo 3. bojne 204. brigade, a Pipe se kao pripadnik 'Žutih mrava' uključio u obranu svoje ulice. S prijateljima s kojima se dotad provodio noću, morao je zauzeti položaje i rukovati automatskim oružjem. U podrum su ubacili dvadesetak madraca.

'Tu smo provodili vrijeme kada nismo bili na prvoj liniji. Kuća je bila kvalitetna, bila nam je dobar zaklon. Temelji su izrađeni od dalmatinskog kamena', rekao nam je uz smijeh.

Razgovarali smo s posljednjim zapovjednikom s Trpinjske ceste: 'Noću sam gledao prema Bogdanovcima i nadao se da naši dolaze'
Foto: Stipe Majić danas snima dokumentarne filmove o Domovinskom ratu

Uoči 35. godišnjice okupacije Vukovara s Pipom smo razgovarali kao živim svjedokom obrane grada, ali i dokumentaristom koji godinama bilježi ratna svjedočanstva ljudi za koje nikad ne bismo čuli da ih nije javno objavio. Prisjećajući se tih dana, pitali smo ga kako su na Trpinjskoj toliko dugo odolijevali napadima i zaustavljali tenkove. Odgovorio je bez zadrške i biranja riječi.

'Ključno je da nas je napadala horda. Sve zajedno nazvao bih ih glupanima. Jeste gledali njihove izjave na televiziji, te srpske vojnike, te četnike, pa to su glupani. To je zapravo bio ključ našeg uspjeha', rekao nam je.

Nasuprot hordi, kako ih on naziva, bili su ljudi koji su branili ulicu u kojoj su odrasli, zbog čega su brzo pronalazili načine da zaustave napade.

'Ipak smo mi odrasli na toj Trpinjskoj cesti i jako brzo smo se snalazili. Naravno, zahvaljujući Marku Babiću, Blagi Zadri i hrabrim dečkima koji su nas predvodili. Nismo se prepuštali strahu i jednostavno smo bili nadmoćni', kazao je.

Već drugog dana predložio je probijanje zidova kako bi mogli prolaziti kroz kuće.

'Onda smo jako brzo shvatili da, što smo bliže neprijatelju, manje bacaju granate na nas, odnosno prebacuju se preko nas. Bili smo izuzetno snalažljivi, mogu reći i inteligentni. To je bio ključ uspjeha. Oni su bili horda koja je pljačkala kuće i ubijala nedužne ljude', naglasio je.

Blago Zadro je pažljivo birao riječi, nikada nije vrijeđao Srbe

Ovaj razgovor je odlučio iskoristiti kako bi spomeno svoje suborce koji su javnosti već poznati, ali posebno istaknuti mnoge koji su ostali u sjeni.

'Osim Blage Zadre i Marka Babića, ljudi gotovo nikoga ne spominju, a svi zaslužuju da ih se spomene', poručio je.

Zadru je opisao kao odvažnog čovjeka koji je znao razgovarati s ljudima i predvoditi. Pažljivo je birao riječi. Istaknuo je da je poštovao Srbe i nikad ih nije vrijeđao ili nazivao pogrdnim imenima. U danima kada su neki napuštali grad, on je bio razlog zbog kojeg su drugi ostajali.

'Jako dobar dio ljudi ostao je u Borovu naselju upravo zbog njega. Vidjela se ta iskrenost. I samom pogibijom pokazao je da je živio ono što je govorio’, rekao je.

Prisjetio se i dana kada je Zadro u mjesnoj zajednici telefonom razgovarao s ljudima koji su otišli. Među njima su, ispričao nam je, bili i njegovi bliski suradnici:

'Ljudi su pod izgovorom da idu odvesti djecu ili starije iz grada odlazili i nisu se vraćali. Čak su i neki njegovi bliži suradnici pobjegli. Mi mlađi zapravo smo ostali tamo.'

U posljednjim danima obrane na samoj Trpinjskoj bilo ih je sve manje. Pipe je posebno izdvojio razdoblje od 2. do 11. studenoga.

'Nas šest je ostalo na Trpinjskoj. Bilo je još dečki u drugim ulicama, ali mi smo bili direktno na Trpinjskoj cesti. U tom razdoblju od devet dana uništili smo devet tenkova i transportera', ispričao nam je.

Tada je poginuo Ivan Stjepanović, dragovoljac iz Zagreba. Miroslav Radmanović teško je ranjen. Pipe se prisjetio da je neprijateljski vojnik ušao u kuću u kojoj su se nalazili te da su Radmanoviću prostrijeljene ruke i noge.

'Taj je dečko isto uništio nekoliko tenkova i transportera. Mislim da je imao osam pogodaka. I njega isto nitko ne spominje', kazao je te naglasio kako mu je važno da ima živih ljudi koji mogu potvrditi njegova svjedočanstva. Nabrajajući suborce, spomenuo je Josipa Ulaša i Kostu.

'Srećom su živi, pa mogu govoriti o tome, jer da njih nema, ljudi bi možda govorili da lažem.'

O brojkama uništenih tenkova govorio je oprezno. Usprotivio se pretjerivanju s brojem uništenih tenkova. Ocijenio je da napuhavanje brojki ne pridonosi razumijevanju onoga što se dogodilo.

'Ajmo reći da je bilo 70 do 80 pogodaka sve zajedno. U Vukovaru barataju podacima o šest stotina tenkova. To je suludo. Tenk je jako teško uništiti. Ako je Marko Babić uništio 14 tenkova, najviše u Vukovaru, a Andrija Marić 12, pa tko je onda uništio ostalih pet stotina?', upitao se Pipe.

'Nedopustivo je da se spominju neki ljudi za koje je upitno jesu li uopće uništili jedan tenk, a ne spominje se Horvat s Budžaka, koji je uništio 10 tenkova. Ne spominje se ni Damir Laljek, jedan skromni hrvatski policajac iz Varaždina', rekao nam je, i spomenuo ih.

Trpinjska cesta

Nakon okupacije Vukovara bio je primoran otići u Zagreb bez svega što je dotad imao. U rodnom gradu i razrušenoj ulici su ostali kuća, dom, posao i imovina koju je obitelj godinama stvarala.

'Došao sam doslovno bez ičega. Bez novca, bez svega. Dođeš u veliki grad, ne poznaješ nikoga. To je najveći problem', prisjetio se. Njegova kuća i 'Mustang' bili su razoreni i opljačkani. Ispričao nam je što je sve nabavljao za kafić te istovremeno nabrojao što su sve odnijeli: 'Kao da su ušli u Alibabinu pećinu. Sve su pokrali.'

U Zagrebu su se ponovno okupljali. S ljudima s kojima je dijelio položaje tada je dijelio prognaničke dane.

'Lizali smo rane, družili se i držali zajedno. Kako u ratu, tako i tamo', prisjetio se.

Neposredno nakon rata borio se s noćnim morama koje je s vremenom prevladao. Priznao nam je da ga sam datum obljetnice ne potrese nužno, ali zato pojedina svjedočanstva i dalje teško sluša. Zasuze mu oči kad ih se samo prisjeti. Snimajući tuđa svjedočanstva, suočavao se i s vlastitim ratnim ranama.

Iako nije imao prethodnog filmskog iskustva, odlučio se upustiti u taj posao jer je bio nezadovoljan načinom na koji su ratne priče dotad bile obrađivane, ali i činjenicom da su mnoge ostajale neispričane. U tome ga je ohrabrila prijateljica i suradnica Slavica Šnur.

'Rekla mi je: Daj, Pipe, glupane, ti znaš svašta raditi, mogao bi se probati u filmu. Tako sam krenuo', prisjetio se, a na tom putu mnogo mu je pomogao snimatelj Dragan Ruljančić.

'On me vodio i sugerirao mi. A nama s Trpinjske ceste ne treba baš puno da nam se crta', kazao je.

Herojska priča iz bolnice

Premda je sudjelovao u obrani grada, radeći dokumentarce počeo je upoznavati i ono što mu je godinama bilo nepoznato. Jednu od tih priča uporno mu je pokušavala ispričati njegova sestra Šima Šesto, medicinska sestra vukovarske ratne bolnice.

Hrabra žena je u jeku rata djecu odvezla iz grada, a potom se vratila na posao i do zadnjeg dana radila u iznimno teškim uvjetima. Pipe je priznao da njezine priče u početku nije slušao kako je trebao.

'Govorio sam joj: Šima, pusti me, molim te, s tom svojom bolnicom', prisjetio se.

Ona mu je uzvraćala da nisu samo oni s Trpinjske heroji, nego i ljudi koji su ostali u bolnici. Tek kada je počeo pregledavati arhivske snimke, shvatio je o čemu mu je govorila.

'Kada sam vidio što je bilo dolje u podrumu, inkubatore, ranjenike, uvjete o kojima su radili, film o mojoj sestri i susjedu Ivanu Dujmoviću pretvorio sam u film 'Srce Vukovara' i četiri epizode', prisjetio se.

Tijekom rata u bolnicu je došao kada su dovezli ranjenog Zadru na previjanje, ali nije ulazio u podrum s ranjenicima. Razmjere onoga što se ondje događalo spoznao je godinama poslije.

'Znate što me šokiralo? To što sam se tek 2018. godine, 27 godina nakon 1991., ja, koji sam bio sudionik tih zbivanja i obrane Vukovara, upoznao s tom arhivom. Tek sam tada saznao da to postoji. Ta arhiva je bila tu, kao i sve teme o kojima pričamo stoje nam kao na dlanu. Međutim, oni koji dobivaju sredstva od HAVC-a ili Hrvatska televizija ne obrađuju ih. Njih te teme ne zanimaju', kazao je vukovarski branitelj, ogorčen što je 'svjetska priča' tolike godine bila neispričana.

O sestri nam je govorio s ponosom. Prepričao je kako je pri izlasku iz bolnice pokušavala sačuvati televizor koji je ranije donijela. Kada joj ga je naoružani muškarac zatražio, odbijala ga je predati, dok ju je druga medicinska sestra nagovarala da popusti.

'Ne samo zato što je moja sestra, ali ona je stvarno heroina', naglasio je. Zato je ovu priliku iskoristio kako bi joj javno, ovim putem, obeća da će napraviti film o njoj i medicinskim sestrama iz bolnice.

Taj sam intervju vodio suznih očiju

Snimajući svjedočanstva logoraša, ranjenika i roditelja ubijene djece, susretao se s pričama koje su teško podnosili i on i njegovi suradnici.

'Bilo je situacija u kojima meni idu suze, sugovorniku idu suze, cijela filmska ekipa plače', ispričao nam je.

Glavu dole, ruke na leđa

Posebno je izdvojio Dragutina Špaca, varaždinskog policajca i bivšeg logoraša koji je govorio u filmu 'Glavu dole, ruke na leđa'. Slušao ga je dok je opisivao premlaćivanja, ozljede i mučenje nakon zarobljavanja.

'Polomili su ga, jedva je hodao. Taj sam intervju vodio suznih očiju. Tukli su ga po glavi, leđima, koljenima, tabanima, proživio je teško psihičko i fizičko zlostavljanje. Najbrutalnije moguće zlostavljanje', kazao je.

A onda je Špac počeo govoriti o povratku kući i zastao. Snimatelj je dao znak da ga ništa ne pita, već su pustili da kamera zabilježi tešku tišinu i čekali da nastavi.
Nakon svega što je uspio ispričati o mučenju, riječi su zapele na kraju, odnosno na dočeku. Jedva je izgovorio da ga je po povratku iz logora čekalo njegovo selo i tamburaši.

'Dočekali su nas u policijskoj postaji s muzikom. Počekalo nas je čitavo selo…', kazao je i nakon pauze teško izgovorio: 'Meni osobno to je bilo najveće priznanje koje sam doživio. Taj doček.'

Upravo je te riječi trajno su se urezale našem sugovorniku. Čovjek koji je prošao takvo zlostavljanje nije tražio ništa više od povratka među svoje. Njegovo je svjedočanstvo izdvojio povlačeći paralelu s onima koji i danas dokazuju zasluge i bore se za činove.

'A ovaj čovjek, nakon što je proživio te strahote srpskih logora, kaže da mu ništa ne treba jer ga je selo dočekalo s tamburašima. Da si od kamena slomiš se na to', priznao nam je Stipe Majić Pipe, i ponovo su mu zasuzile oči na sam spomen na tu priču.

Među svojim filmovima posebno izdvaja nešto što smatra svi trebaju pogledati, a to je 'Srce Vukovara' i 'Glavu dole, ruke na leđa', dok je 'Bitku za Dubrovnik', u kojoj je koristio tekst iz 'Dunda Maroja', ocijenio možda svojim najboljim radom s umjetničke strane. Sada priprema film o dalmatinskim tenkistima.

Još je mnogo ratnih priča koje treba zabilježiti dok su njihovi svjedoci još živi, upozorava Pipe. Ne skriva pritom gorčinu zbog toga što, kako kaže, filmovi koji se bave takvim temama i dalje dobivaju premalo prostora. Da publike ima, uvjerio se na projekcijama, od kina Europa do splitskog kampusa, gdje su studenti njegov film ispratili dugim pljeskom.

Govorio je i o preprekama na koje su nailazili pokušavajući film o stradaloj djeci približiti školama. Govoreći o tome koliko mladi imaju prilike upoznati ratna stradanja, ispričao nam je na kakve su prepreke nailazili pokušavajući organizirati školske projekcije.

'Pokušali smo film o poginuloj djeci uvrstiti u nastavu, ali stalno smo nailazili na prepreke. Ili ravnatelji ne žele, ili se učitelji boje, ili ne smiju sami organizirati prikazivanje', rekao nam je.

Mustang

Dio sjećanja sačuvao je i u svojoj kući. Nakon mirne reintegracije dolazio je u Vukovar, obnavljao kuću i ponovno otvorio 'Mustang'. Trajno se vratio prošle godine, kada je otvorio i spomen-sobu u prostoru nekadašnjeg zapovjedništva.
Ispričao nam je da je ondje izložio fotografije, predmete i snimke uz koje posjetiteljima govori o ljudima s kojima je ratovao.

'O tim događajima govorim kao netko tko ih je osobno proživio. Onda je to sasvim drukčije', rekao nam je.

Pokazao nam je fotografiju Darka Kordića, koji je poginuo s dvadesetak godina. Bio je jedinac. Roditelji su ga tražili, a Zadro im, prepričao nam je Pipe, nije odmah mogao reći da im je sin poginuo. Otišli su i nastavili ga tražiti. Kada su se vratili, rekao im je.

Razgovarali smo s posljednjim zapovjednikom s Trpinjske ceste: 'Noću sam gledao prema Bogdanovcima i nadao se da naši dolaze'
Foto: Darko Kordić

'Majka je potom udarala Blagu po prsima i pitala: Zašto mi nisi odmah rekao? Zašto mi nisi rekao?', prisjetio se jednog od teških trenutaka koji su mu zauvijek urezani u sjećanje.

Na drugim je fotografijama pokazao Tomu Zadru, Tihu Smuđa i Mirka Brekala. U ruci drže automatsko oruđje, a imaju tek 17 ili 18 godina. Ispričao nam je i zašto je spomen-sobu uredio upravo u toj prostoriji. Iz nje je Blago Zadro otišao u posljednju akciju, a u nju su poslije donijeli njegovo tijelo. Prije odlaska sin ga je nagovarao da uzme pancirku.

Razgovarali smo s posljednjim zapovjednikom s Trpinjske ceste: 'Noću sam gledao prema Bogdanovcima i nadao se da naši dolaze'
Foto: Tomo Zadro, Tiho Smuđ i Mirko Brekalo

'Ni moji vojnici ne nose pancirku, pa neću ni ja', prenio nam je Pipe Zadrin odgovor.

U istu su prostoriju poslije donijeli njegovo tijelo i oplakali svog zapovjednika, a potom ga odnijeli na groblje.

'Josip Šego odnio je tijelo na staro židovsko groblje i položio ga u nepoznatu grobnicu', ispričao nam je. Objasnio je da je ondje bilo sigurnije. Na gradskom groblju zbog neprijateljske vatre nisu mogli obavljati pokope.

'Tada se nisu mogli obavljati sprovodi. Ljudi su pokapali na sve strane, samo ne na vukovarskom groblju, jer su neprijatelji gađali grobove. Ništa im nije bilo sveto', kazao je.

Rekao nam je da posjetiteljima nastoji ispričati i poneku anegdotu jer ih smijeh, pored tolikog stradavanja i tuge, nikad nije napuštao. Ponekad su i takve situacije mogle završiti tragično, premda su se i tada dobro nasmijali.

Prisjetio se i odlaska po hranu kada je, noseći šunku u jednoj, a pušku u drugoj ruci, zamalo pogodio prijatelja.

'Šunku sam nosio u lijevoj ruci, a pušku u desnoj. Prijatelj je bio ispred mene. Puška mi se omaknula, stisnuo sam okidač i rafalom mu pucao iznad glave. On se ukočio, usrao se. A ja pokušavam uhvatiti pušku, ne mogu od šunke, ima šest kila! Dok sam shvatio da trebam baciti šunku i zgrabiti pušku da se smiri…', ispričao nam je.

Drugi je put slučajno opalio u podrumu, svega nekoliko centimetara od bombi.

'Uvijek sam imao otkočenu pušku. Zafrkavao sam se, vrtio puškom i odjednom opalio. Srećom, nisam nikoga pogodio. Pogodio sam drvenu bačvu u kojoj su bili panjevi, a na njima puške i bombe. Nekoliko centimetara od tih bombi! Marko mi je na to viknuo: ‘Gubi se', uz smijeh i klimanje glave se prisjetio i tog incidenta.

'Mi smo tada stvarno bili mladi ljudi. Non-stop, svakodnevno je bila ta zajebancija', uz osmijeh je pričao.

Pad Vukovara

Kada smo se vratili na posljednje dane obrane, prisjetio se i gladi koju tada nije osjećao. Na samoj Trpinjskoj, ispričao nam je, ostali su on i Josip Ulaš.

'Legli bismo spavati, a ja nisam uopće jeo tih deset dana. Glava ti je pod adrenalinom. Noću bih promatrao odsjaje od pucanja po Bogdanovcima. Nadao sam se da će naši doći, da će se probiti', kazao je.

Zato nije htio otići kada je Babić rekao da moraju u proboj. Na Trpinjskoj se, unatoč svemu, osjećao sigurno. Vjerovao je da će Hrvatska vojska probiti put do njih, da će potom oni izaći iz podruma i dočekati kraj bitke kao pobjednici.

'Od početka listopada govorilo se da naši probijaju put preko Marinaca i cijelo sam se vrijeme nadao da će doći', prisjetio se. Babić je procjenjivao da vremena više nema.

'Ako za sedam dana ne dovedemo pomoć, Vukovar će biti okupiran', prenio nam je Pipe njegove riječi.

Komunikacija između Borova naselja i Vukovara već je bila presječena. Ranjenike više nisu mogli prevoziti do bolnice, već su ih nosili.

'Imali smo Zvonka Mikulića, ranjenog snajperom u glavu. Dečki su ga uz Dunav nosili do bolnice, gdje je kasnije preminuo. Marinko Šamac bio je ranjen gelerom u ključnu kost. Nema bolnice, nema sterilnih instrumenata. Doktor Emedin rekao mu je da će se rana inficirati ako ne izvadi geler‘, prisjetio se.

Prijatelji su ga uvjeravali da će ih stisnuti na sve manji prostor i da više neće imati prostora za manevar. Na kraju je pristao.

Krenuli su 11. studenoga, kroz kukuruze i između neprijateljskih položaja, prema Nuštru. Putem su gazili hladnu vodu, a nakon pada u kanal nastavili su mokri od glave do pete i promrzli. Izašli su po pomoć i nove ljude, s kojima su se namjeravali vratiti u Vukovar. Stigli su i do predsjednika Franje Tuđmana koji je odobrio pomoć.

'Marko je očekivao da će doći 300 do 400 novih branitelja. Međutim, došlo je nas 30-ak, mahom istih ljudi koji su izašli iz Vukovara. Grad se u tom trenutku počeo osipati, ljudi su počeli bježati iz grada. Mislim da bi nas, da smo se vraćali, izdali. Problem tih dana, a i danas, jest to što u svojim redovima imamo izdajnike. Mislim da bismo bili izdani i da bi nas netko negdje dočekao. Bilo je takvih slučajeva. Ljudi su pokušavali, a onda su bili dočekani i ubijeni', rekao nam je.

U Vukovar se tada više nisu vratili.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje:

Audio
Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

PODIJELI Facebook X (Twitter) WhatsApp


Dodaj kao preferirani izvor na Googleu