I PAPE I DIDA: Guštajte u priči koja najbolje dočarava koliko se voli Hajduk
'Na dan mog vjenčanja bila je utakmica. Njega nema, a mama sjedi sama za stolom, priđem joj i pitam je gdje je...'
Facebook stranica Dnevnik nervoznog hajdukovca od rođenja objavljuje priče navijača 'bijelih' o očevima, djedovima ili nekom trećem tko ih je zarazio virusom Hajduk, a sve pod naslovom 'I pape i dida'. Prenosimo tekst za kojega kaže da se autorica ne želi eksponirati imenom, ali da je uživao i suzu pustio. Pa, evo, guštajte i vi:
'Kad sam odlučila napisati priču o papi, meni i Hajduku mislila sam da će to biti lako. S riječima sam uvijek bila vješta, od riječi i živim, ali jutros kad sam sjela da je napišem odmah mi je bilo jasno da neće to ići tek tako. Inspiracije nigdje. Htjela sam napisati nešto drugačije od svih onih priča u stilu od kad znam za sebe...
Od kud početi kad priča početka zapravo ni nema. Prvu utakmicu na koju me je odveo ne pamtim jer sam bila premala, ali pamtim osjećaj... Hajduk je za mog papu bio religija. Nešto što se živi, strasno i predano. Jedna posebna dimenzija ludila i opsesije u koju me je uvukao i koja traje i dan danas. Pričao mi je priče o svojim gimnazijskim danima na Starom placu, o studentskim danima u Zagrebu. Toliko ga je volio da je jednom kad je radi nevere bio otkazan trajekt s Brača na utakmicu krenuo sam u nekom malom brodiću. Kad su ga ljudi vidjeli kako isplovljava po toj buri, vikali su mu da stane, da će poginuti, a on je samo odmahnuo rukom u svom stilu i odgovorio da nije njemu krivo šta će poginuti, nego što neće gledat Hajduka.
U vojsci u Novom Sadu se sprijateljio s nekim doktorom iz Šibenika pa su zajedno slušali svaku utakmicu. Nije bilo ni jedne utakmice koju je propustio. Bilo na Poljudu, na televiziji ili na starom radiju pratio je baš svaku. Nije bilo te sile koja bi ga odvratila. Jednom je u apartmanu na Braču sa svojih 1,90 m i 100 kg ušao u tijesnu tuš kabinu da bi slušao Hajduka jer je prijenos na televiziji bio otkazan, a tuš kabina je imala ugrađeni radio prijemnik, jedini do kojega je u tom trenutku mogao doći. Išao je na derbi i kad je pao u kadi, pravac iz bolnice nakon što su mu sašili glavu.
Ulazio je radi Hajduka i u obiteljske konflikte beskompromisno kao što je u životu uvijek sve radio. Sjećam se da se jednom prilikom ujak toliko naljutio na njega da nije razgovarao s njim skoro dvije godine jer mu je samo klimnuo glavom kad je došao kod nas doma i nastavio gledati Hajduka. Kad ga je mama radi toga napala nije se uopće pravdao i zašto bi jer mu nije bilo jasno kako je njenom bratu uopće palo napamet doći kod nas kad je utakmica.
Ponekad sam mislila da ga voli čak i više od mene pa sam na trenutke znala biti i ljubomorna. Na dan mog vjenčanja bila je utakmica. Otvorili smo prvi ples, bend zove kumove i roditelje da se pridruže. U zanosu plešem s voljenim po podiju, kumovi, svekar i svekrva isto, pogledom tražim njega i mamu. Njega nema, a mama sjedi sama za stolom, priđem joj i pitam je gdje je... Nije trebala odgovoriti znala sam da je u drugoj sali i gleda Hajduka. Naljutila sam se, ali kad sam stigla tamo i kad me pogledao s onim dječačkim sjajem u očima nisam ništa rekla. Poslije mu se pridružio i mladoženja i tada mi je bilo jasno da će golgota imati i drugi čin, a navraćala sam i ja… Nisam mogla odoljeti. Jače je to od mene.
Kao što mi je bilo teško početi tako mi je sad teško završiti. Naviru uspomene. Kako u dvije tri, crtice sažeti takve dvije emocionalne grdosije koje za mene predstavljate njih dvoje. Emocije me guše. Sve naše ljetne euforije, kolektivne depresije nakon teških poraza ...
Nakon njegovog odlaska sa hajdučim šalom u rukama kojeg mu je mama stavila iako su se milijun puta zbog njega posvađali nastavila sam pratiti voljeni klub s mužem i djecom. Krenuli smo i na gostovanja i iako sam uživala u tim našim malim obiteljskim izletima i brojnim prijateljima koje smo tamo stekli, moram priznati da me je bilo užasno teško otići prvi put na Poljud bez njega. Kad sam se napokon odvažila i ušla u hram, pogledala sam sinu u oči i vidjela onaj isti dobro poznati dječački sjaj u očima i shvatila sam da naša priča nije završila. Ide dalje. Za sva vrimena.'
Emocije su zajebane
