Pape i Hrvati: Povijest, vjera i identitet

Nakon smrti pape Franje, dok se u Rimu pripremaju izbori za novog poglavara Katoličke crkve, zanimljivo je postaviti pitanje koliko je ukupno bilo papa povezanih s hrvatskim krajevima, u kojima je kršćanstvo bilo prošireno još od prvih stoljeća, a i danas je oko 80 % stanovništva Republike Hrvatske katoličke vjeroispovijesti. Ako bi to pitanje ad hoc postavili 'umjetnoj inteligenciji', ponudila bi nam tri odgovora: Ivan IV. (640.–642.), Klement VII. (1523.–1534.) i Benedikt XVI. (2005.–2013.).

Prijepis pisma pape Ivana X. hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu u kojem papa ističe starinu kršćanske tradicije u hrvatskim krajevima: 'Ta tko sumnja da su kraljevstva Slavena spomenuta među prvencima apostolske i opće crkve? Od kolijevke su, naime, s majčinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske crkve, kao što su i Saksonci u novije vrijeme (primiše) od našeg predšasnika, blage uspomene pape Gregorija, i nauku (crkve) i naobrazbu...'; 'Kralj Tomislav na prijestolju' (Josip Horvat Međimurec, 1941.)

Unatoč poznatoj navijačkoj izreci: 'Hajduk prvi, Ivan Pavao II., Benedikt XVI…', potonjeg nabrojanog papu možemo odmah ukloniti iz popisa kojeg je pripremila tzv. umjetna inteligencija. Naime, iako je Benedikt XVI. bio posljednji papa koji je posjetio Hrvatsku (2011. godine), on ipak nije niti rođenjem niti podrijetlom bio povezan s hrvatskim krajevima. Isto se može zaključiti i za Klementa VII., inače rođenog u obitelji Medici – višestoljetnih vladara Firence, koji, za razliku od Benedikta XVI., nikada nije niti posjetio krajeve na istočnim obalama Jadrana.

Prikazi pape Ivana IV. (640.-642.) nastao sredinom 17. stoljeća te jednog od njegovih prethodnika pape Grgura (590.-604.) na minijaturi iz 12. stoljeća. U pismu pape Ivana X. iz 925. godine navodi se kako su u (novije) tj. Grgurovo vrijeme Saksonci bili obraćeni na kršćanstvo dok papa smatra kako su 'kraljevstva Slavena' tj. hrvatski krajevi do tada već stoljećima bili kršćanski ('Od kolijevke su naime s majčinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske crkve')

Naposljetku, za Ivana IV., koji je bio papa početkom 40-ih godina VII. stoljeća – tj. upravo u periodu na kojeg se odnosi legendarni 'dolazak Hrvata' – nedvojbeno se može zaključiti kako je bio rođen u krajevima u kojima danas obitava hrvatski narod. U Hrvatskoj enciklopediji tako se može pročitati kako je Ivan rođen oko 580. godine i to upravo u glavnom gradu nekadašnje rimske provincije Dalmacije – Saloni, tj. današnjem Solinu. Međutim, neki drugi navodi mjesto njegova rođenja smještaju u Zadar. U svakom slučaju, nedvojbeno je kako je Ivan bio sin skolastika Venancija i bio rodom iz Dalmacije, što dovoljno opravdava zaključak 'umjetne inteligencije' o njegovom hrvatskom podrijetlu.

Lateranski mozaik u Rimu s prikazima salonitanskih/solinskih mučenika iz Dioklecijanovog doba: Paulinijana, Telija, Asterija, Anastazija, Dujma, Septimija, Antiohijana i Gajana

Za papu Ivana je također zabilježeno kako je 641. osudio jednu od mnogih hereza iz prvih stoljeća kršćanstva, a također je poslao opata Martina da od tada još uvijek poganskih Slavena doseljenih u Dalmaciju i Istru otkupi zarobljene kršćane. Benediktinac opat Martin je pritom na povratku u Rim donio i moći mučenikâ, prije svega salonitanskog biskupa sv. Dujma (koji je bio pogubljen za cara Dioklecijana), kao i Venancija (kako se zvao i papin otac), koji je stradao nešto ranije - za cara Aurelijana (270.-275.). Martin je mučeničke relikvije pohranio u kapeli sv. Venancija smještenu uz krstionicu Lateranske bazilike. Ta je kapela i danas ukrašena veličanstvenim mozaicima koji prikazuju dalmatinsko-istarske mučenike iz rimskih vremena: Venancija, Dujma, Maura, Anastazija, Septimija, Asterija, Telija, Antonijana, Gajana i Paulinijana.

Prikaz pape Gaja/Kaja nastao u drugoj polovici 19. stoljeća, kao i njegovog mučeništva (djelo Lorenza Monaca s kraja 14. stoljeća) – štovanje pape Kaja zabilježeno je u hrvatskim (Dalmacija) i talijanskim krajevima (Venecija), dok mu je i u Firenci posvećena jedna crkva (San Gaggio)

No, dok se za Ivana postavlja pitanje točnog mjesta rođenja, za jednog od njegovih prethodnika – papu Gaja ili Kaja stara tradicija jedinstveno tvrdi da je bio upravo iz Salone. Štoviše jedna srednjovjekovna papinska kronika kaže kako mu je car Dioklecijan (284.-305.) bio ujak. Papa Gaj (ili pohrvaćeno Kajo) postao je papa samo godinu prije nego je Dioklecijan postao carem – tj. 283. godine, a umro je mučeničkom smrću 22. travnja 296. godine. Gaj/Kajo je bio pokopan na Kalistovu groblju u Rimu, a u njegovoj rodnoj Dalmaciji uspomena na njega bila se neko vrijeme sačuvala i u nazivu današnje franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Današnji izgled osmerokutne crkve Sv. Kaja u istoimenom predjelu Solinu; Unutrašnjost crkve s Heraklovim reljefima slučajno pronađenima na tom mjestu prilikom posjete austrijskog cara Franje I. Ovo otkriće označilo je početak arheoloških istraživanja Salone, kao i osnivanje današnjeg Arheološkog muzeja u Splitu

Naime, od 1735. do 1743. ta je franjevačka redodržava kratkotrajno nosila ime Provincija sv. Kaja pape i mučenika. Osim toga, u Solinu – na granici s Kaštel-Sućurcem (gdje je danas tvornica cementa Sv. Kajo!), još od prve polovice 19. stoljeća postojala je kapelica posvećena papi sv. Kaju, na mjestu koje je između 1856. i 1858. izgrađena današnja osmerokutna crkva s papinim relikvijama. Zanimljivo je kako je za izgradnju ove crkve novčani prinos u iznosu od 600 forinti 1818. godine dao i sam habsburški car Franjo I. prilikom svoga posjeta Kraljevini Dalmaciji. Naposljetku, mnogi Solinjani ponosno nose ime Kajo upravo po ovom papi mučeniku iz III. stoljeća, jednako kao i poznati solinski predio Sveti Kajo!

Papa Lav IX. (1049. – 1054.), kojem je (prema nedavnom zaključku hrvatskog povjesničara N. Budaka) hrvatski vladar kralj Stjepan II. (oko 1030. - 1056.) kao poklon darovao papagaja, što je zapisano u djelu 'Vita Leonis IX. Papae' (Život pape Lava IX.): 'Među mnogima, dakle, koji su nastojali doći pred njega, kralj Dalmacije mu je na dar poslao pticu, papagaja, na kojem se kroz zapanjujuću sposobnost očitovala Božja milost...'; za vrijeme ovoga pape došlo je i do velikog crkvenog raskola između katoličke i pravoslavnih crkvi

Prema tome, uz Ivana IV., među pape iz hrvatskih krajeva možemo svrstati i sv. Kaju (Gaja), koji nije bio pripadnik hrvatskog naroda/nacije, ali svakako pripada živoj tradiciji kršćanskog štovanja na hrvatskom prostoru, jednako kao što joj pripada i sv. Duje (zaštitnik Splita) ili sv. Jeronim (zaštitnik Dalmacije). Zanimljivo, idući papa za kojeg se zapravo najčešće može čuti kako je bio 'papa Hrvat' i kojeg se najviše veže uz hrvatski narod, uopće nije bio rođen u današnjoj Hrvatskoj, nego na suprotnoj obali Jadranskoga mora – točnije na Apeninskom poluotoku. Riječ je o papi Sikstu V., rođenom kao Felice 1520. godine u mjestu Cupra (danas Cupra Marittima) – kako piše na samoj papinoj grobnici – u blizini Grottamare koja je smještena između Ancone i Pescare.

Prikazi pape Siksta V. (Felice Peretti) iz 16. (Vatikanski muzeji) i 17. stoljeća (katedrala u Albi, Francuska); grobnica Siksta V. u rimskoj bazilici Santa Maria Maggiore, gdje će (prema vlastitoj želji) biti pokopan i nedavno preminuli papa Franjo I. 

Ovaj poduzetni papa bio je iz obitelji skromnog podrijetla, a smatra se kako su se njegovi pretci na Apeninski poluotok doselili iz područja Boke kotorske. Naime, tadašnje ratne neprilike koje su došle s Osmanlijama prisilile su mnoge stanovnike istočne obale Jadrana (pa tako primjerice i današnje moliške te garganske Hrvate da ostave svoj rodni kraj i sigurnije životne uvjete potraže s druge strane mora. Njegovo prezime Peretti bilo mu je pridodano tek kasnije - 1554. godine - i to prema njegovom ocu zvanom Peretto (u značenju: kruškica). Zanimljivo je kako i mjesto u Boki kotorskoj iz kojeg su Sikstovi pretci vjerojatno pristigli u Italiju također nosi ime 'Crusciza'. Pretpostavlja se da je riječ o današnjem selu Kruševica iznad mjesta Bijela u Boki.

Suvremeni prikaz grba Siksta V. te papin grb u Hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu (M. Božić i S. Ćosić, 'Sveti Jeronim u heraldičkoj simbolici', 2022.) – prema M. Žugaju Siksto je bio potomak čak pete generacije hrvatskih doseljenika na zapadnu obalu Jadrana, pa autor njegovo rodoslovlje prati sve do početka 15. st., tj. 1411. godine, točnije: oca Peretta, djeda Jakova, pradjeda Antuna, šukundjeda Nikole, koji je bio sin Zanetta (Ivice) doseljenog u Montalto (pokrajina Marke)

Tako se u jednoj izjavi A. Saracinellija sastavljenoj sredinom 17. stoljeća (1654.) navodi: '...svima je vrlo dobro poznato da u Apuliji, Abruzzu, Kalabriji, Ankonskoj marki kod Jadranskog mora ima više kolonija Slavena, koji govore samo slavenskim jezikom, kao što je bilo kod oca Siksta V. koji je bio iz Ilirika, i nastanio se u Cupri kraj Jadranskoga mora, i ondje se oženio i rodio spomenutoga Siksta...' Još neke dokaze u prilog istočnojadranskom etničkom podrijetlu pape Siksta V. može nam pružiti heraldika. Naime, kako navodi M. Žugaj ('Siksto V. između Istoka i Zapada', 1986.) u Vatikanskom kodeksu 5440 nastalom 1590. godine nalazi se minijatura koja uz poznate elemente grba Siksta V. - lav, grančica s tri kruške, tri brda, zvijezda i papinska tijara – sadrži i neke osobitosti. Tako su brda prikazana u prvom planu i to smještena na jednom otočiću u Jadranskom moru, ispred kojega je kopno na kojem je latinski natpis 'DALMATIA'. Nadalje, s jedne strane otočića je talijanski natpis 'Zara' (Zadar) a s druge 'Spalato' (Split).

Treća minijatura Vatikanskog kodeksa 5440 obiluje heraldičkim znamenjem pape Siksta V. u kombinaciji s prikazom rodnog kraja njegovih predaka – istočnojadranske obale, točnije Dalmacije na kojem se ističu Zadar ('Zara') i Split ('Spalato') - C. Olivetti je na osnovu ove ilustracije otočića s kojega potječu pretci Siksta V. 1987. postavila tezu kako je zapravo riječ o otoku Šolti. Naime, na tom otočiću u blizini Splita također postoje lokaliteti Gornja Krušica i Donja Krušica, ali je pritom riječ o uvalama, a ne naseljenim mjestima

Na spomenuta tri brda otočića su naglašeni prikazi i glave tri lava (što je detalj iz grba Dalmacije). Dok pritom lav na lijevom brdu u lijevoj šapi nosi križ, a u desnoj grimizni kardinalski šešir, lav prikazan na desnom brdu lijevom šapom drži zvijezdu, dok su ispod druge šape tri brdašca. Naposljetku, treći lav, na najvišem brdu, u desnoj šapi drži grančicu s tri kruške (znamenje obitelji Peretti), dok mu je ispod lijeve šape papinska tijara (simbol papinske časti). Na donjem dijelu minijature na latinskom jeziku je napisano pitanje s odgovorom: 'Zašto tolika ljubav i takva sloga ujedinjuje lavove? - Da živnu iznemogli ljudi Slavena'. Na rubovima minijature se također uočava niz sastavljen od tri brdašca, zvjezdice i kruškine grančice – što je ponovno znamenje iz Sikstova grba.

Četvrta minijatura Vatikanskog kodeksa 5440 s prikazom svetog Jeronima i njemu posvećene nove crkve koju je Siksto V. dao izgraditi u Rimu – na istom mjestu nekada je stajala crkvica Sv. Marije koju je sa zemljištem papa Nikola V. dodijelio 'Časnom društvu slavenskih pustinjaka Grada sv. Petra' kako bi na njemu bio izgrađen gostinjac i bolnica za hodočasnike i izbjeglice iz hrvatskih krajeva. Društvo je crkvu obnovilo i posvetilo sv. Jeronimu, dok je Siksto V. 1589. uz novu crkvu utemeljio i Kaptol sv. Jeronima (današnji Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu)

Nadalje, na četvrtoj minijaturi istoga kodeksa prikazan je sveti Jeronim - zaštitnik Dalmacije, kao i crkve sv. Jeronima u Rimu. Pritom je svetac tradicionalno prikazan s lavom koji ga je oduvijek simbolizirao, ali i s grančicom kruške – čime se lik svetog Dalmatinca htjelo povezati s likom tadašnjeg pape. Na prvoj minijaturi spomenutog kodeksa iznad naslova su prikazani grbovi obitelji Siksta V., tj. grb obitelji Peretti (lijevo), zatim desno grb Dalmacije (desno), dok se u sredini ističe grb samog pape Siksta V. Na donjem dijelu minijaturnog prikaza je crkva sv. Jeronima u Rimu, pored koje kleče sv. Jeronim s lavom (koji također drži grančicu kruške!), kao i sv. Ćiril ('apostol Slavena'), a koje je papa Siksto V. posebno štovao.

Prva minijatura u nizu rukopisa Vatikanskog kodeksa 5440 s kraja 16. stoljeća s grbovima obitelji Peretti, pape Siksta V. i Dalmacije – tri okrunjene lavlje glave isplaženih crvenih jezika na plavom polju. U donjem dijelu ilustracije prikazani su sv. Jeronim s lavom (i grančicom kruške) te sv. Ćiril kako kleče pored crkve sv. Jeronima u Rimu

Da je spomenuti papa njegovao osobite odnose s hrvatskim narodom na drugoj strani Jadrana iz kojega je potekao (u čak petom naraštaju!), Ć. Petešić iz djela M. Žugaja u svojoj raspravi kao primjere izdvaja: '…njegov odnos prema samostanu u Kotoru, kardinalski naslov crkve sv. Jeronima, Sikstovu genealogiju, imenovanje Jurja Draškovića kardinalom, gradnju nove crkve sv. Jeronima, osnivanje kaptola', također i '…njegov odnos prema slavenskoj liturgiji i slike koje je dao naslikati u Vatikanskoj biblioteci' te 'njegove namjere da relikvije sv. Jeronima i sv. Ćirila prenese u crkvu sv. Jeronima u Rimu, jer ga je u tome spriječila smrt, niti koliko je štovao sv. Luciju, te da je Bratovštini sv. Jeronima na dan papinske krunidbe poklonio 50 zlatnih škuda.'

Plakat s citatom pape sv. Ivana Pavla II. iz završnog dijela govora (propovijedi) Hrvatima na hrvatskom jeziku, u Vatikanu (bazilika Sv. Petra) 30. travnja 1979. godine: 'Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja! Amen!'; Povijesna karta Poljske u 11. stoljeću koju je izradio njemački povjesničar G. Droysen ('Allgemeiner Historischer Handatlas', 1886.) i na kojoj je između Sandomira i Krakova naznačena 'Chrobatia' tj. Hrvatska (označeno crvenom bojom), dok je papino rodno mjesto Wadowice smješteno 50 km jugozapadno od Krakova

Nakon mnogih stoljeća, 1978. godine na stolicu sv. Petra došao je još jedan papa slavenskog podrijetla – sv. Ivan Pavao II., uz kojeg se također vežu neke 'hrvatske' značajke. Naime, Karol Józef Wojtyła (1920. – 2005.) je bio papa suvremenog doba kojeg Hrvati tradicionalno smatraju 'svojim'. Da ni njemu ta ideja nije bila strana svjedoči dio njegovog govora održanog skupini Hrvata u bazilici sv. Petra u Rimu prilikom proslave Branimirova jubileja 30. travnja 1979. godine: '...Vi se spominjete Bijele Hrvatske, vaše pradomovine, koja se nalazila baš tamo gdje je i moj rodni zavičaj. Ovdje je prisutna vaša lijepa i draga zemlja, sav vaš narod u domovini i izvan domovine, vaše davne i sadašnje vjernosti i tjeskobe. Ovo je spomen vaših pradjedova, vaših kršćanskih knezova i kraljeva, vaših biskupa i svećenika, vašega starohrvatskog liturgijskog jezika, vaših divnih crkava, i na poseban način vaših svetišta u čast Majke Božje…'

Grb pape Ivana Pavla II. (Karola Józefa Wojtyłe), koji u heraldički donjem lijevom kutu sadrži veliko slovo 'M', čime je papa želio naglasiti svoju osobnu marijansku pobožnost; Ivan Pavao II. u splitskoj katedrali 4. listopada 1998. godine s tadašnjim nadbiskupom Antom Jurićem i mnoštvo koje je toga dana dočekalo papu na Žnjanu (izvor: Slobodna Dalmacija)

Prema tome, papa sv. Ivan Pavao II. je nedvojbeno i sam smatrao kako potječe iz hrvatskih krajeva – doduše ne ovih naših smještenih uz Jadransko more – nego onih nekadašnjih, koji su bili zabilježeni na području Srednje Europe. Stoga i njega, barem djelomično, možemo smatrati jednim u nizu papa 'iz hrvatskih krajeva'. Naposljetku, treba spomenuti kako je ovaj 'papa putnik' hrvatski narod posjetio nekoliko puta: 1994. (Zagreb), 1997. (Sarajevo) 1998. (Marija Bistrica, Split) i 2003. godine (Rijeka, Dubrovnik, Osijek, Zadar, Banja Luka), a čak petoro Hrvatica i Hrvata je proglasio svetim i blaženim. Njegove zasluge za mir u Hrvatskoj su nemjerljive: pod vodstvom Ivana Pavla II. Vatikan je zagovarao međunarodno priznanje Hrvatske i službeno je priznao 13. siječnja 1992., dok je blagdan Male Gospe 8. rujna 1991. godine proglasio svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj.

Papa Ivan Pavao II. prilikom posjeta Hrvatskoj u rujnu 1994. godine i zajedno sa nekadašnjim nadbiskupom vrhbosanskim (1991.-2022.) kardinalom Vinkom Puljićem (prilikom posjeta Bosni i Hercegovini u Sarajevu 1997. godine)

Tako se broj 'hrvatskih papa' popeo na ukupno četiri, kronološki ravnomjerno raspodijeljenih na četiri velika vremenska razdoblja: sv. Gaj/Kajo (283.-296.) – antika; Ivan IV. (640.-642.) – srednji vijek; Siksto V. (1585.-1590.) – novi vijek; sv. Ivan Pavao II. (1978.-2005.) – suvremeno doba. Čak dvojica od navedenih su proglašeni svetima, dok se za jednoga (a možda i dvojicu) kao mjesto rođenja navodi Salona tj. Solin. Nadalje, jedan od njih je rođen u krajevima gdje su prema predaji nekada prebivali Hrvati (Ivan Pavao II. - Wadowice), dok je drugi rođen u krajevima gdje su se Hrvati masovno iseljavali tijekom perioda prodora Osmanlija na Balkan (Siksto V. – Cupra, istočna obala Apenina). Naposljetku, troje je rođeno na obalama Jadranskog mora - Gaj/Kajo i Ivan na istočnoj, a Siksto na zapadnoj!

Posvjedočena (Cupra Marittima, Solin, Wadowice) i moguća rodna mjesta (Zadar) papa koje vežemo uz hrvatske krajeve – bilo podrijetlom ili rođenjem: sv. Gaj/Kajo (283.-296.), Ivan IV. (640.-642.), Siksto V. (1585.-1590.) i sv. Ivan Pavao II. (1978.-2005.)

Dakle, u nizu od 264 dosadašnjih papa četvorica njih koje vežemo uz 'hrvatske krajeve' (bilo rođenjem, bilo podrijetlom) čine tek neznatni udio od 1,5 %. Međutim, ukoliko uzmemo u obzir da je danas udio katolika hrvatske nacionalnosti - kojih je u Republici Hrvatskoj i susjednim zemljama (Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Crnoj Gori...) oko 3.500.000 - u ukupnom broju svjetskih katolika (oko 1,4 milijardi) tek oko 0,25 %, kvartet 'hrvatskih papa' je svakako natprosječno zastupljen!