80-godišnjak Orel pokazao nam je svoj jedini dom, kantun sobe splitskog Centra za beskućnike

Kada bi preturao po ladicama sjećanja možda bi pronašao presudnu odluku zbog koje je život krenuo u pogrešnom smjeru, koja ga je s 80 godina smjestila u sobu Centra za beskućnike pri udruzi MoSt.

Sada pretura po nekoliko polica i ladica pokraj kreveta, jedinom mjestu gdje može odložiti osobne stvari. Pozvao nas je u sobu na kraju hodnika prihvatilišta za beskućnike u Gundulićevoj ulici. Taj 'kantun' prostorije njegov je jedini dom, a obitelj su mu volonteri i ostali korisnici koji su nesretnim spletom okolnosti stigli na isto mjesto.

Zove se Orel. Dobio je ime po ruskom gradu koji je oslobođen taman nekada kada se on rodio. Orel se ne žali, ne tuguje, već je zahvalan na svemu što ima od udruge MoSt i mnogobrojnih donatora koji svakodnevno donose hranu, odjeću i higijenske potrepštine.

Samookrivljavanje mu neće pomoći, ali nam je ukratko ispričao što ga je natjeralo da pokuca na vrata prihvatilišta.

- Bio sam privatnik, bavio sam se trgovinom. Bilo je uspjeha i neuspjeha u poslu, ali sam donio neke loše poslovne odluke i započinjao procese koje nisam dovršio - tim riječima nas je Orel uveo u svoju prošlost. 

Ponudili smo mu da nastavi do najsitnijeg detalja - ako se baš želi prisjećati i objaviti svoju životnu priču, ali nama je već taj niz riječi bio dovoljan da se svaki čitatelj može poistovjetiti s krimenom koji nosi splitski beskućnik. Vjerojatno ne poznajemo osobu koja nije donijela lošu životnu ili poslovnu odluku. Ne moramo niti krenuti s popisom onoga što smo započeli, a nikada nismo dovršili.

Zbog niza okolnosti Orel je neko vrijeme živio u automobilu, pomoć su mu pružali prijatelji kod kojih bi se okupao, oprao odjeću i potom opet vratio na ulicu. Posljednjih godinu dana ima svoj krevet, dijeli kupaonicu, dnevni boravak i kuhinju s ostalih 34 korisnika prihvatilišta.

- Imao sam svoj dom, ali je došlo do problema u obitelji. Kada se u obitelji stvori nepovjerenje, neka grozna situacija, onda više nemate ništa. Čovjeku je najvažnije zdravlje i obitelj. Onaj tko ima zdravlje i kvalitetnu obitelj, onda sve ima, a ako nemate to dvoje, nemate ništa - priča Orel koji za sebe može reći da je bio bogat i siromašan. 

Čak je godinama bio humanitarac, bio je na čelu udruge Pomoć ugroženima, a onda je njemu bila potrebna pomoć. 

- Još uvijek se borim premda mi je 80 godina, ali još uvijek se osjećam dobro. U zadnje vrijeme sam imao problema s venama, no sada puno bolje i mislim da će to brzo proći. Nastojim riješiti neke svoje problem, grčevito se borim izaći iz ove situacije u kojoj se nalazim, a vidjet ćemo koliko ću ovoga puta biti uspješan u tome. Borim se zbog sebe, ali i zbog drugih, jer kad bi ja imao, dao bi i drugima - pozitivan je Orel. 

Kada se i sam našao u teškoj životnoj situaciji, čuo je puno sličnih priča o nekad uspješnim, imućnim ljudima, koji su sada na prosjačkom štapu.

- Ja ovo ne zovem centrom za beskućnike, već domom za zbrinjavanje ljudi koji su zbog ovih ili onih razloga došli ovdje. Ima ovdje ljudi koji su zbog svakojakih razloga stigli i poprilično smo različitih karaktera, ali gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Poštujem svakog čovjeka koji je ovdje i treba ih sve poštovati - poručio je naš sugovornik i napomenuo da ih je svih spasilo ovo prihvatilište.

Orel je obrijan, uredan, mirisan, obučen u čistu kariranu košulju i traperice. Zbog toga može zahvaliti ljudima koji svakodnevno doniraju sve što je korisnicima potrebno da se osjećaju kao ljudi, sve što je svima nama potrebno da se osjećamo kao ljudi vrijedni poštovanja.

U Hrvatskoj ima više od 2000 beskućnika i samo 420 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima, a preko 10.000 osoba živi u neadekvatnim i nesigurnim uvjetima stanovanja, upozorila je Hrvatska mreža za beskućnike (HMB) u povodu Svjetskog dana beskućnika koji se obilježio jučer, 10. listopada. Riječ je o procjenama jer je točan broj teško utvrditi zato što mnogi beskućnici nemaju osobnu iskaznicu ili nikad ne zatraže pomoć u prihvatilištima, prenoćištima i zavodima za socijalni rad. 

Nažalost, sve češće na vrata MoSt-a kucaju ljudi starije životne dobi koji nakon mukotrpnog rada ne mogu živjeti od svoje mirovine, a zbog starije životne dobi teško se mogu vratiti na kolosijek i samostalno živjeti. Naš sugovornik Orel gaji nadu i vjeru da bi baš on to mogao.