KOLUMNA ANE MAJIĆ Nisu sva djeca darovita!

U prošloj kolumni otvorila sam temu mitova o darovitosti u kojoj sam pisala o prvom i najštetnijem mitu o darovitima. Istaknula sam da su mitovi o darovitima i njihove posljedice brojni, a u ovom nastavku slijede još neki od njih. 

Mit u koji sam i sama godinama vjerovala, dok se nisam zaista i susrela s roditeljima darovite djece i mladih, jest onaj da svi roditelji misle da je njihovo dijete darovito. Pri planiranju radionica za roditelje polaznika programa CI SDŽ, pitala sam se što mi to u životu treba, jer sam zamišljala druženje sa skupinom prepotentnih, ambicioznih ljudi koji će pričati o kreativnosti i genijalnosti svoje djece. U konačnici su mi ciklusi radionica s roditeljima jedno od ljepših profesionalnih iskustava, u kojima sam jako puno naučila i jako se dobro zabavila. Ono što praksa i istraživanja u stvari pokazuju jest da roditelji dosta dobro procjenjuju potencijale svoje djece, posebno kada im postavite strukturirana i jasna pitanja. Zanimljiv je i zaključak koji sam pronašla u jednom od radova na ovu temu: 'Više je roditelja koji imaju darovito dijete, a nisu toga svjesni, nego roditelja čije dijete nije darovito, a oni misle da je'.

Posljedice ovog mita u praksi su brojne. Roditelji, kada se obraćaju djelatnicima škola s molbom da se pomogne njihovoj darovitoj djeci, dijelom upravo zbog ovog mita, mogu nastupati kao da traže neku uslugu, doći s pretpostavkom da im se neće vjerovati i biti spremni na odbijanje. Odgojno-obrazovni djelatnici zbog ovog mita mogu imati stav - evo ga, još jedan daroviti i uopće ne biti otvoreni za mogućnost da su roditelji u pravu, posebno ako dijete nije u onoj skupini darovitih kako ih se najčešće zamišlja - vrijedan, odgovoran, motiviran. 

Zbog ovog mita možemo također pri identifikaciji darovitosti zanemariti roditelje kao izvor informacija, a pri uočavanju darovitosti i utvrđivanju drugih karakteristika djeteta važnih za razvoj potencijala (motivacija, interesi, osobine ličnosti) roditelji su važan i neizostavan izvor podataka.

Meni posebno iritantan mit je 'Sva su djeca darovita'. Nisu. Kako god je definirali, darovitost je specifičan set sposobnosti i osobina pojedinca koje ga čine drugačijim od većine drugih njegove dobi. Slažem se da svi ljudi, pa tako i djeca i mladi, imaju svoje jake i slabe strane, da postoji nešto u čemu mogu biti dobri i pridonositi društvu, obitelji, sebi. Ali reći da su sva djeca u nečemu darovita jednostavno nije točno. 

Neki mitovi o darovitosti su djelomično točni ili vrijede za dio populacije darovitih, zbog čega se generaliziraju na cijelu skupinu darovitih. Tako se na primjer vjeruje da je darovitost u bilo kojem području uvjetovana visokim kvocijentom inteligencije, zbog čega se dugo kao jedini kriterij darovitosti uzimao rezultat na testovima intelektualnih sposobnosti. Ovaj mit proizlazi iz činjenice da je dosta darovitih ujedno i visoko intelektualno sposobno, ali danas znamo da djeca mogu biti iznimno darovita u nekom području (npr. sport, umjetnost), a nemati iznimno visoki IQ. 

Većina ljudi najčešće vjeruje ili da je darovitost potpuno urođena ili da je darovitost u potpunosti rezultat velikog truda i rada. U slučaju ova dva suprotstavljena mita istina je na pola puta, odnosno oba su djelomično točna. Dijete na svijet donosi određeni potencijal (u ranom djetinjstvu visoko intelektualno funkcioniranje više je određeno nasljeđem), a okolina ima veći značaj kad se radi o razvoju specifičnih interesa za rad, radne motivacije te kreativnosti. Kako dijete odrasta, smanjuje se utjecaj nasljeđa, a povećava utjecaj okoline. Važno je naglasiti da, bez obzira na to koliko rano počela i koliko se jako trudila, većina djece nikada neće uspjeti učiti toliko brzo niti će toliko napredovati kao ona djeca rođena s iznimnim sposobnostima. Što naravno ne znači da su napor, trud i vježba nevažni za razvoj darovitosti, jer će potencijal ostati nerealiziran ako nema ovih ostalih komponenti. 

Što se tiče mentalnog zdravlja darovitih, ponovno se često javljaju dva polarizirana mita - 'Genijalnost je samo oblik ludila' ili 'Darovita djeca zrače psihološkim zdravljem - bolje su adaptirana, popularnija i sretnija od prosječne djece'. Istina je slična stanju u općoj populaciji. Iako postoje kontradiktorni rezultati istraživanja, čini se da kao i ostali njihovi vršnjaci, neki daroviti pojedinci mogu biti izvrsno prilagođeni i imati dobre vršnjačke odnose, a neki od njih mogu imati određene socio-emocionalne poteškoće. Mentalno zdravlje i stanje darovitih najčešće se pokazuje usporedivo s mentalnim zdravljem i stanjem u ostatku populacije kojoj pripadaju, iako se određeni izazovi češće javljaju kod darovitih (o tome nekom drugom prilikom). 

I za kraj mitovi vezani za školsko okruženje - 'Darovita djeca uspješna su uvijek i u svemu čime se bave' i 'Učenik koji ima loše ocjene ne može biti darovit'. Koliko god ova dva mita bila apsurdna, čini se da jako puno ljudi vjeruje u njih. Nevjerojatno mi je koliko puta sam čula komentare tipa: 'Ali ne treba njega testirati za vaše programe, on prolazi s 3!', 'Vidim ja da on nije darovit, kod mene ima same dvojke', 'Ma kako on može bit' darovit, pogledaj mu ocjene!', 'Znači, prijavimo vam one koji prolaze s 5.0?' i slično… 

Darovita djeca i mladi za početak mogu biti daroviti u nekom specifičnom, uskom području i nipošto se ne može od njih očekivati da im ide sve i uvijek, posebno ne u školskom okruženju. Postoji više skupina darovitih učenika koji imaju lošiji školski uspjeh iz različitih razloga, a činjenica je da se u školskom sustavu kao daroviti najčešće identificiraju daroviti učenici koji se ponašaju u skladu s očekivanjima - izvršavaju svoje obveze, motivirani su, zainteresirani, pristojni i odgovorni. Često se zaboravi ispitati razloge lošeg školskog uspjeha, odnosno provjeriti je li akademski uspjeh u skladu sa stvarnim sposobnostima učenika. 

Učenik koji ima loš školski uspjeh može biti darovit, a da toga nitko u njegovoj školi nije svjestan. Može, recimo, biti frustriran neizazovnom nastavom i s vremenom izgubiti interes za učenje, steći loše navike ili izgubiti povjerenje u školski sustav. Neki će učenici pokušati prikriti svoje sposobnosti kako bi se uklopili među svoje vršnjake, dok drugi imaju poteškoće u učenju koje prikrivaju njihovu darovitost. Bez obzira na uzrok, darovitim je učenicima potrebna potpora sustava, potreban im je netko tko će iza ocjena prepoznati osobu i njene potencijale i pomoći u realizaciji istih.

A vjerujte im, potrebno im je tako malo da bi procvjetali. Da vide da je u redu željeti i moći više. Da je u redu biti pametan. Da je u redu voljeti rješavati zadatke i postavljati pitanja. Da je u redu biti drugačiji i imati jedinstvene interese. Da je u redu da te veseli nešto što ne veseli nikoga drugog u tvom razredu.

Sve vas koje zanima kako izgleda kada se djeci i mladima koji mogu i žele više otvori malo prostora i da im se prilika za dodatni rad i istraživanje svojih interesa, pridružite nam se 9. travnja od 10 sati u III. gimnaziji / Prirodoslovnoj školi Split na Projektnom danu CI SDŽ, gdje će polaznici programa Centra izvrsnosti matematike, prirodoslovlja te novih tehnologija i informatike predstaviti široj javnosti što su radili u protekloj godini. Za sva pitanja o CI SDŽ i našim aktivnostima, upisima i testiranjima, imat ćete na raspolaganju i Info pult.